Kur’an – knjiga dova

Riječ dova je arapskog porijekla. Nastala je od riječi du’a, i u prijevodu na bosanski jezik ima sljedeća značenja: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba.
Evidentno je da Kur’an časni sadrži mnogo dova. Ako bi se kazalo da je Kur’an, između ostalog, i knjiga dova – takva konstatacija bila bi tačna. Navest ćemo nekoliko primjera: Reci: “ Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkan, 77) A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli. (El-Bekare, 186) Gospodar vaš je rekao: “Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! (Gafir, 60)
Prva kur’anska sura (El-Fatiha ili Fatiha) je, zapravo, divna dova. Njome se moli Svevišnji Stvoritelj da podari čovjeku uputu na Pravi put. Upravo s tom surom započinje posljednja Božija objava ljudskome rodu: Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom, Vladaru Dana sudnjega! Samo Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, put onih kojima si Blagodat darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (El-Fatiha, 1-7)
Evidentno je da najduža kur’anska sura El-Bekare završava dovom: „Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nešto nehotice učinimo! Ne tovari na nas breme kao što si tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!“ (El-Bekare, 286)
Na početku treće kur’anske sure nalazi se sljedeća dova: „Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost, Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! Gospodaru naš, Ti ćeš sakupiti sve ljude na dan u koji nema nikakve sumnje!” (Ali ’Imran, 8-9) Pred kraj ove sure nalazi se dova onih koje Kur’an opisuje sa ulu-l-elbab (razumom obdareni) jer se oni mnogo sjećaju Allaha i razmišljaju: Oni, također, mole: “Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti.” (Ali ‘Imran, 193-194)
U kur’anske dove spadaju i dove koje su upućivali Allahovi poslanici kao i ljudi koji su opisani kao istinski vjernici. Brojni su primjeri koje iznosi Kur’an iznosi u tom pogledu, a mi ćemo navesti sljedeće:
Dova Adema, ‘alejhisselam, i njegove supruge Have koji su nakon počinjenog grijeha molili za oprost: “Gospodaru naš, sami smo sebi nepravdu učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!” (El-A’raf, 23)
Dova Ibrahima, ’alejhisselam: “Gospodaru moj, daj da ja i (neki) potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu (dovu) moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Ibrahim, 40-41)
Dova Zekerijjaa, ’alejhisselam, koji je u poznim godinama molio Stvoritelja da mu podari evlada: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!” (Ali ’Imran, 38)
Dova Junusa, ’alejhisselam: (La ilahe ill ente subhaneke inni kuntu mine-z-zalimin) “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbijã’, 87)
Dova ‘Ibadurrahmana (Allahovih istinskih robova): “Gospodaru naš, poštedi nas patnje u Džehennemu, jer je patnja u njemu, doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište. Gospodaru naš, popdari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiiti u nas ugledaju!” (El-Furkan, 65, 74)
Interesantno je da su dvije posljednje sure u Kur’anu časnom, također, u kontekstu dove jer se u njima traži Allahovo utočište i zaštita. U suri El-Felek (Svitanje) kaže se: Reci: „Utičem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kada smutnje sije, i od zla zavidljivca kada zavist ne krije!” A u suri En-Nas (Ljudi) traži se Allahova zaštita: Reci: „Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džinova i ljudi!”
Kur’an je, dakle, počeo dovom, u sebi sadrži mnoštvo dova i završava dovom. To, po sebi, dovoljno govori o važnosti dove u životu vjernika.

Dova je kur’anski imperativ
Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Allahove, dž.š., odabranike koji su mnogo dove činili te se u njih treba ugledati, već je dovu postavio u kategoriju onih stvari koje je Svevišnji Stvoritelj naredio. To je jasno vidi u sljedećim kur’anskim tekstovima:
Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom, ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)
Molite Gospodaru svog (dovu Mu činite) skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)! Uistinu, On ne voli one koji prelaze granice onoga što je pravedno. Zato, ne širite pokvarenost po Zemlji nakon što je ona tako dobro uređena. I molite Ga s bojaznošću i nadom. Allahova milost je doista blizu onih koji dobra djela čine. (El-A’raf, 55)
Reci: „Zovite: ’Allah’ ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, njegova su imena najljepša.” (El-Isra’, 110)
Molite se Allahu (dovu mu činite), iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko! (Gafir, 14)
U svim navedenim ajetima upotrijebljen je imperativ glagola de’aa – jed’uu (ud’u) što znači: zovite, molite, prizivajte, dovu činite…
Kur’an ističe da Svevišnji Allah posvećuje pažnju ljudima isključivo zbog njihovih dova (moljenja) koja su pokazatelj njihove svjesne ovisnosti o Njemu i Njegovoj Moći. U posljednjem ajetu sure El-Furkan se kaže: “Reci: - Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkan, 77)
Svejedno je da li će se riječ du’a koja je upotrijebljena u ovom ajetu razumjeti u njenom izvornom jezičkom značenju (a ono se odnosi upravo na dovu, moljenje) ili će se to protumačiti u smislu ibadeta (robovanja), jer nema pravog robovanja bez svjesnog i skrušenog moljenja (činjenja dove) kroz koje se očituje sićušnost i ništavnost stvorenog i Veličina i Moć Stvoritelja.

Dova je čovjekova potreba
Kur’an upućuje čovjeka ka tome da što viši čini dovu, tj. moli Allaha, kao jednom od glavnih oblika obraćanja svome Stvoritelju. Interesantno je da riječ salat (namaz, molitva) u etimološkom smislu ima upravo značenje dove. To se ističe u brojnim arapskim riječnicima. Dakle, pet dnevnih namaza koji su obligatna vjerska dužnost svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki, u suštini su dova koju vjernici upućuju svome Stvoritelju. Obavezno učenje Fatihe na svakom rekjatu propisanih namaza ima svoj puni smisao, jer Fatiha je predivna dova kojom se traži Allahova uputa i milost.
Kur’an naučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom svijetu spoznaja Allaha Uzvišenog i robovanje isključivo Njemu, uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu. O tome Kur’an jasno govori u mnogo svojih tekstova.
Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., u jednom hadisu je rekao: Ed-Du’au muhhu-l-’ibadeti, što znači: Dova je srž ibadeta (robovanja). U drugoj verziji ovog hadisa kaže se: Ed-Du’au huve-l-’ibadetu, što bi značilo: Dova – to je ibadet!
Iz spomenutog hadisa proizilazi da čovjek neće moći ostvariti svrhu svoga postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha čovjekovog postojanja je u tome da čini ibadet svome Stvoritelju. Ibadet, po učenju islama, ne smije se svoditi samo na obredoslovne radnje. Naprotiv, on obuhvata cjelokupni ljudski život i kretanje. Suština ibadeta je, kako se navodi u ovom hadisu, dova, tj. okrenutost čovjeka svome Stvoritelju. Moljenje je jezgra svijesti i način odnosa roba prema Gospodaru. To prodire u najdublje predjele bića i oblikuje osjećanje i mišljenje pa se njime usredsređenja na vlastito jastvo prevode u čovjekovo okretanje Bogu i potčinjavanje Njegovoj Volji.
Zbog svega toga dova je čovjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz čovjekove ovisnosti o Stvoritelju. Bez dove čovjek ne može ispuniti funkciju ibadeta za koju Kur’an kaže da je zbog nje Svevišnji stvorio ljude. U tom pogledu, Svevišnji Stvoritelj u Kur’anu upozorava: Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom (tj. ne budu Meni dovu činili), ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)
Kur’an, također, ističe dovu kao čovjekovu potrebu koju on ispoljava u teškim i kritičnim situacijama. Traženje pomoći i zaštite u takvim situacijama je, generalno gledajući, svojstveno čovjeku bez obzira na njegova vjerska ubjeđenja. Kur’an kaže: Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu (dovu Mu čine), a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge njemu ravnim smatraju da bi pokazali nezahvalnost prema onome što im mi dajemo i da bi uživali. A znaće oni! (El-’Ankebut, 65-66)
Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. (Junus, 12)

Autor: dr. Safvet Halilovic

Izvor: Novi Horizonti