Kur’an časni naglašava da između čovjeka i Allaha Uzvišenog nema posrednika. To je jedan od temeljnih islamskih principa. Dakle, svaki čovjek se može direktno, bez posrednika, dovama obraćati Uzvišenom Allahu.

U Kur’anu se nalazi ovaj ajet: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli. (El-Bekare, 186)

Evidentno je da Kur’an nalaže Poslaniku, a.s., da na pitanja koja mu budu postavljana uvijek kaže: Kul! – Reci!, kako bi se time skrenula pažnja na to da je Poslanik samo objekt primanja Objave. Međutim, ovdje je situacija drugačija. Ovdje se uz termin robovi spominje direktan odgovor na njihov poziv (dovu). Nije rečeno: “Reci im: - Ja sam blizu”, nego je Svevišnji Sobom preuzeo odgovor Svojim robovima čim su Ga zamolili kazavši: “Ja sam blizu, odazivam se dovi molitelja kad Me zamoli.” Time se htjelo naglasiti da je dova direktna veza između čovjeka i njegovog Gospodara. U toj vezi nema posrednika.
Ovaj ajet izliva u srce vjernika sladak poziv, prisnu ljubav, smirujuće zadovoljstvo, pouzdanje i uvjerenje, tako da vjernik živi od toga u zadovoljstvu Uzvišenog, s osjećajem sigurnosti i čvrsto odlučan, blizu poziva,. U okviru tog dragog druženja, te mile blizine, tog nadahnutog uslišavanja molbe, Allah usmjerava svoje robove da udovolje Njegovom pozivu i vjeruju u Njega jer će ih to odvesti na Pravi put, uputu i dobro.

Dova i kategorije onih koji uče dovu
Kur’an časni ističe da, kada je u pitanju odnos ljudi prema dovi, postoje različite kategorije ljudi. Tako npr. u suri El-Bekare veli: Ima ljudi koji govore: “Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu!” Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Njih čeka nagrada koju su zaslužili, a Allah brzo sviđa račune. (El-Bekare, 200-202)
Ovaj tekst odslikava dvije kategorije ljudi. Preokupacija prve grupe orijentisana je isključivo na ovaj svijet. Oni žude za ovim svijetom, zaokupljeni su njime. Spominju ga čak i kada se molbom obraćaju Allahu, jer je to jedina njihova preokupacija i jedini sadržaj koji popunjava njihovu prazninu, okružuje njihov svijet i zatvara ga. Njima Allah ponekad i podari udio na ovom svijetu – ako to on odredi – ali na drugom svijetu oni nemaju nikakvog udjela!
Druga kategorija ljudi je širokih vidika i većih duša. Oni su u kontaktu s Allahom. Oni žele dobra ovoga svijeta, ali pri tom ne zaboravljaju ni udio na onom svijetu. Oni kažu: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Oni od Allaha traže dobro i na ovom i na onom svijetu. Ne određuju vrste dobra. Taj izbor ostavljaju Allahu. Allah bira ono što je za njih dobro, a oni su tim izborom zadovoljni. Oni imaju siguran udio.
Poznati hadiski učenjak imam En-Nevevi, u svom djelu posvećenom dovama i zikrovima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koje je naslovio El-Ezkar, navodi predaju koju bilježe veliki hadiski autoriteti Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika, mladića koji je dugo vremena proveo u Poslanikovoj kući, s obzirom da ga je majka stavila na raspolaganje Poslaniku, s.a.v.s., kada je prispio u Medinu. U toj predaji Enes, r.a., kaže: “Dova koju je Poslanik, s.a.v.s., najviše učio je: Allahumme atina fi-d-dun’ja haseneten ve fi-l-ahireti haseneten vekina ‘azabe-n-nar! - Gospodaru naš, podari nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!”

Kako da dova bude primljena?
Islamski učenjaci spominju da za primanje dove postoje uvjeti i pravila, koji se moraju uzeti u obzir ukoliko čovjek želi da mu dova bude uslišana. Tu, prije svega, spada čvrsto vjerovanje u Allaha Uzvišenog i iskreno obraćanje Njemu.
Kur’an na više mjesta ističe da Allah prima molbe ljudi, onda kada Mu se, u teškim životnim situacijama, iskreno obrate. Zbog te iskrenosti njihove molbe bivaju uslišene. Iz toga proizlazi da dova onih koji nisu iskreni neće biti uslišena.
Prva pretpostavka iskrenosti je postojanje stabilne veze između čovjeka (roba) i njegovog Stvoritelja (Rabba). Te veza manifestira se njegovim prihvatanjem Božijih zapovijedi i zakona. Ukoliko čovjek, u praktičnom životu, prihvata i poštuje te zakone – onda je veza sa Stvoriteljem uspostavljena. U tom slučaju molbe koje on upućuje svome Gospodaru bivaju uslišene.
Međutim, ukoliko neko ne uvažava niti slijedi Božije odredbe i zakone, onda je njegova veza sa Stvoriteljem prekinuta. A slati molbe putem prekinute veze je uzaludno!
U tom kontekstu su i sljedeća dva hadisa:
Muslim i Tirmizi prenose od Ebu Hurejrea da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., spomenuo čovjeka koji je krenuo na dug put. Na tom napornom putu njegova kosa je postala neuredna a tijelo i odjeća prekriveni prašinom. Suočen s nedaćama i opasnostima puta čovjek je podigao ruke prema nebu moleći: “Ja Rabb! Ja Rabb! – Gospodaru! Gospodaru!” - A negova hrana i piće su haram (nedozvoljeni)! Njegova odjeća je na haram način stečena! On se hrani haramom!!! Pa kako da takvoj osobi dova bude uslišana?!
Poznati ashab, S’ad b. Ebi Vekkas, r.a., jednom je prilikom zamolio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da moli za njega kako bi njegove dove bile primljene kod Allaha, dž.š. Poslanik mu je odgovorio: “Neka hrana koju jedeš bude halal i na pošten način stečena, pa će ti dove biti primljene!”
Dakle, i u jednom i u drugom slučaju vidimo da Allahov Poslanik upućuje na pridržavanje Allahovih normi i propisa u životu. Spominjanje hrane koju čovjek jede, uz naznaku da ona treba biti dozvoljena i na pošten način zarađena, od suštinskog je značaja jer čovjek jedući hranu održava svoj život. Da bi molbama bilo udovoljeno čovjek se mora čuvati zabrana (harama) koje je odredio šerijat. Na taj način on potvrđuje svoju iskrenost i odanost vjeri.
Ovdje je svakako korisno spomenuti događaj u vezi s poznatim sufijom Ibrahimom ibn Edhemom. Jednom prilikom on je otišao na pijacu u Basri i ljudi su se, kada su ga prepoznali, okupili oko njega i upitali ga: “Ibrahime, mi činimo dove, ali nam se one ne primaju! Možeš li nam objasniti zašto je tako?” On im je odgovorio:
“Vaš dove se ne primaju jer su vaša srca višestruko umrtvljena: tvrdite da ste spoznali Allaha, ali ne izvršavate svoje obaveze prema Njemu; govorite da volite Allahovog Poslanika, ali ste ostavili njegov sunnet; smatrate da je smrt istina, ali se za nju ne pripremate; vjerujete da je Džennet istina, al’ se za njeg slabo spremate; uvjereni ste da je Džehennem istina a opet od njeg ne bježite; kada se probudite iz sna preokupirani ste tuđim manama, a zaboravljate svoje!”
Drugo što treba spomenuti kada se govori o primanju dove odnosi se na način i vrijeme u kojem se dova uči. Dova se mora učiti odlučno i s uvjerenjem da će biti uslišana. Poslanik, s.a.v.s., u tom pogledu kaže:
“Allahu dovu upućujte s čvrstim uvjerenjem da ća vam dovu uslišati! Znajte da Allah ne prima dovu čovjeka čije je srce nemarno i rasijano!”
Dova se može učiti u svako vrijeme, ali se treba koristiti prilikama za koje znamo, na osnovu određenih hadisa, da je poželjno u njima doviti. O tome je govorio poznati autoritet imam Ebu Hamid el-Gazali, u svom kapitalnom djelu Ihjau ‘ulumi-d-din. On kaže:
“Dova ima deset adaba (ono što je lijepo činiti):
1. da se traži odabrano vrijeme kao što je Dan Arefata, mjesec ramazan, džuma (petak), zadnja trećina noći, vrijeme pred zoru itd.;
2. da se iskoriste posebne prilike kao što su sedžda (dok je čovjek na sedždi), sudar dvije vojske, spuštanje kiše, vrijeme dok se uči ikamet, kao i poslije njega (prije stupanja u namaz), također i stanje srčane omekšanosti;
3. okretanje prema kibli s podignutim rukama (otvorenim dlanovima prema nebu). Na kraju dove lijepo je potrati rukama po licu;
4. spustiti glas da bude između poluglasnog govora i šaputanja;
5. nastojati da se prvenstveno uče dove koje su prenesene tradicijom (ed-da’vat el-me’surat);
6. dovu treba činiti skrušeno i ponizno, u nadi i strahu, jer Allah, dž.š., kaže: Molite Gospodaru svog skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)! (El-A’raf, 55) Također, Svevišnji je rekao, opisujući neke Svoje odabranike čije su dove primljene: Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su nam se u nadi i strahu, i bili su prema nama ponizni (El-Enbija’, 90);
7. prilikom učenja dove odlučno tražiti, uz čvrsto uvjerenje, da će dova biti uslišana;
8. biti krajnje uporan u činjenju dove. Lijepo je jednu dovu ponoviti tri puta;
9. započeti dovu zahvalom Allahu, dž.š., i salavatom na Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To učiniti i na kraju dove;
10. pokajati se (tevbu učiniti), vratiti tuđe hakove, zatražiti halala od onih kojima je nepravda učinjenja i istinski se okrenuti Allahu. To je suštinsko i najvažnije kada je u pitanju primanje dove.”
Vjernik treba biti ustrajan u učenju dove i ne očajavati ukoliko dova ne bude odmah uslišana. O tome koliko čovjek treba biti ustrajan u tome svjedoče sljedeći hadisi Allahovog Poslanika:
Buharija i Muslim prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Prima se dova svakom od vas ukoliko ne žuri i ne govori: - Činio sam dove, ali mi nisu primljene!”
Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Čovjekova dova biva primljena, osim u slučaju molbe za neki grijeh, prekid rodbinske veze ili kada se traži da se molbi udovolji odmah. Neko upita: - Božiji Poslaniče, šta to znači da neko traži da mu bude brzo udovoljeno? Vjerovjesnik, a.s., odgovori: - To je da dotični kaže: Molio sam i molio i nisam primijetio da mi je molba primljena, pa onda prestane da moli.”
Također, važno je imati u vidu da čovjeku nije poznato na koji način će biti primljena njegova dova. To najbolje odslikava hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Nijedan musliman neće moliti za nešto što nije grijeh i čime se ne prekidaju (remete) rodbinske veze a da mu Allah, dž. š., neće zbog te dove dati jedno od troje:
1. primit će mu dovu tako što će mu dati na dunjaluku ono za što je molio; 2. ili će mu odgoditi ono za što moli pa mu to dati na Sudnjem danu; 3. ili će zbog te dove od njega otkloniti neku nesreću i belaj.”
Molim Allaha Uzvišenog da budemo oni koji mnogo uče dove ugledajući se pri tome na Allahovog odabranika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., koji je često učio ovu dovu: “Allahu, udalji od mene grijehe moje onako kako si udaljio istok od zapada! Alllahu, očisti me od grijeha onako kako je bijela odjeća očišćena od nečisti. Allahu, grijehe moje operi vodom, snijegom i pljuskom!”

Bilješke:
1. U vezi s tim vidjeti: pitanje o duši (sura El-Isra’, ajet 85), pitanje o ratnom plijenu (sura El-Enfal, ajet 1), pitanje o mjesečnom pranju (sura El-Bekare, ajet 222), pitanje o mlađacima (sura El-Bekare, ajet 189), pitanje o siročadi (sura El-Bekare, ajet 220).
2. Vidjeti: Muhammed Mutevelli eš-Š’aravi, Ed-Du’au-l-mustedžab, Ahbaru-l-jevm, Kairo, str. 15.
3. Sejjid Kutb, U okrilju Kur’ana, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1996., II, str. 90.
4. Ibid., II, str. 137-138.
5. En-Nevevi, El-Ezkar, Daru-l-huda, Rijad, šesto izdanje, 1996, str. 554.
6. Pogledati sljedeće kur’anske tekstove: sura Junus, ajeti 12, 22, 23; sura El-‘Ankebut, 65-66.
7. Navedeno prema: dr. Jusuf el-Karadavi, Hutabu-š-šejh el-Karadavi, Mektebetu Vehbe, Kairo, 2000., III, str. 280.
8. Vidjeti: El-‘Iraki, Tahridžu ehadisi ihjai ’ulumi-d-dini, Daru-l-ma’rife, Bejrut, II, str. 89.
9. Dr. Jusuf el-Karadavi, nav. djelo, str. 282.
10. Penose Et-Tirmizi u Sunenu i El-Hakim u Mustedreku.
11. Navedeno prema: En-Nevevi, El-Ezkar, str. 565-567.
12. Hadis prenose Ahmed, El-Bezzar, Ebu Ja’la i El-Hakim, koji kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan (sahih). S njim se slaže poznati hadiski autoritet Ez-Zehebi. Vidjeti: dr. Jusuf el-Karadavi, Hutab, III, str. 285.