Sta je smrt?

Smrt nije kraj, ona je pocetak jednog drugog zivota.

Ona je istina od koje se ne moze pobjeci.

Ona savlada svakoga, bogate, siromasne, vladare, silnike, ucene, neznane,  

jednom rijecju: svakoga.

To je najveca pravda na dunjaluku, kako kazu obicni ljudi. Smrt je promjena stanja, rastanak duse od tijela. Kafiri I dzahili pokusali su da dokuce sta je to smrt pa nisu uspjeli, jer ne znaju, pa kako nisu mogli shvatiti da covjek ima i dusu koja je bozanskog porijekla, onda su rekli: “Smrt je besmisao.” Cak su vagali covjeka da vide je li laksi nakon sto se rastane od duse, ali ni to im nije dalo utjehu da povjeruju u zivot poslije smrti.

Onda su rekli: “Treba zivjeti i uzivati.” Tako je covjek postao bozanstvo koje ima moc I koje zeli da upravlja prirodom (neuzubillah)!

Zanimljivo je pogledati mrtvog covjeka. Sve ima, oci, usi, ruke, noge, ama bas sve, a covjeka nema, ne govori, ne mice se. Gdje je onda covjek, kuda je otisao?

Ima mozak, srce, bubrege, sve, ali, covjeka nema. To je ono sto kafiri ne shvataju.

Covjek nije tijelo, vec dusa koja se obukla u tijelo koje je napustila.

Dok je dusa bila u tijelu oko je vidjelo, uho slusalo, ali kad dusa izadje, vise oko ne vidi, uho ne cuje. Znaci dusa je gledala na oko, slusala na uho. Inace bez duse oko ne znaci nista, kao ni ostali organi tijela. Smrcu se dusa samo privremeno odvaja od tijela do dana prozivljenja. S obzirom da covjek kratko zivi na dunjaluku smrti se treba cesto sjecati kako kaze Aisa, r.a., kada je upitala Poslanika da li ce iko biti prozivljen sa sehidima, nasto je Poslanik odgovorio da hoce: “Onaj ko se bude deset puta dnevno sjecao smrti.”

Ljudi ne vole o tome pricati, jer bjeze od te realnosti, zanose se obmanom prividnosti, a Allah, dz.s., veli:

“Reci: smrt od koje bjezite sigurno ce vas stici.”

(Dzumua, 8)

Kad vec ne mozemo pobjeci, zasto se onda ne pripremati za taj susret i obracun.

U opogledu sjecanja na smrt postoje tri vrste ljudi:

1. Prva vrsta su oni koji se gotovo nikada ne sjecaju smrti i, ako se sjete, to je samo zbog zalosti za dunjaluk, a to ih jos vise udaljava od Allaha. Da nas Allah sacuva od ovakvih.

2. U ovu grupu spadaju oni koji se cesto sjecaju smrti, koji za svoje grijehe zure sa dobrim djelima, traze oprosta od Allaha i uvijek su spremni da napuste ovaj svijet.

3. U ovu grupu spadaju oni koji su spoznali smisao smrti i to im nikada s uma ne spada i oni su se umorili cekajuci smrt da se napokon odmore od dunjaluka, da sto prije presele na bolji svijet.

Kad su pitali Vejsil Karaniju kako zivi, on je odgovorio: “Kako zivi onaj koji kada osvane ne zna hoce li omrknuti, a kad omrkne ne zna hoce li osvanuti.”

“Mi stvaramo covjeka i znamo sta mu sve dusa njegova haje, jer Mi smo njemu blizi od vratne zile kucavice.”

(Kaf, 16)

Na osnovu svega spomenutog neshvatljivo je da covjek prozivi dug zivot, a da ne osjeti da ce nekad otici sa ovog svijeta. Poslanik, a.s., kaze: “Kome Allah podari zivot dug 60 godina, a ne bude se pokajao, nece imati opravdanja kod Allaha, dz.s.” Buharija

Zato treba da pozurimo s adobrim poslovima, jer ne znamo kad ce nam smrt doci, a kad dodje nema povratka. Prenosi se da je Ibn el-Muti jednoga dana pogledao svoju kucu pa mu se dopala, zatim je zaplakao I rekao: “Da nije smrti, ja bih ti se radovao.”

Nema nista na dunjaluku cemu bi se insan stvarno radovao osim onoga sto je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Na ovom svijetu tri stvari su mi drage:zene, miris i radost mojih ociju u namazu.” A sta bi bilo ljepse na ovom svijetu od dobre zene, mirisa i pokornosti Allahu kroz namaz! Pitao je jedan dzahil jednog ucenjaka kada ce nestati vjere, a ovaj je mirno odgovorio: “Sve dok ima smrti, bice i vjere.” “Smrt je, uistinu, teska, a ono sto dolazi poslije nje jos je teze”, rekao je Poslanik a.s.. U drugom hadisu veli: “Kad bi zivotinje o smrti znale ono sto covjek zna nikad od njih (zivotinja) ne bismo okusili debelog mesa.”

Subhanallah, zar pored ovog hadisa covjek moze bezbrizan biti i stomak gojiti. Smrt je vaiz koji suti, a govori za onoga ko prima pouku. Jedan je na svome nisanu napisao i ovo:

To bi trebalo pisati na svakome nisanu, da mi, koji te gledamo, uzmemo pouku, ali mnogi zele sebi nekom laznom nadom produziti zivot i uciniti pomisao na smrt dalekom, a poslanik kaze da se najvise boji onih koji sebi produzuju zivot. Ashabi su zacudjeno upitali: “Kako to moze?” Poslanik a.s. rece: “Oni koji odgadjaju sa tevbom i nadom da ima jos vremena.”

Vjernik s ene treba plasiti smrti, jer on nece osjetiti gorcinu smrti kao nevjernik. Njegova ce dusa izaci kao kad dlaku iz tijesta izvucemo, dok ce kafiru biti kao trn iz vune kada se povuce. Cak Poslanik a.s. veli da je smrt blagodar za vjenrike.

Vjerniku je ovo tijelo bilo teret kao konju samar i on se smrcu oslobadja tog tereta.

Allah voli svoga roba vjernika i kad mu melek smrti dusu uzima, to cini njezno, dolazi vam u lijepom obliku, umiruci vidi svoje mjesto u Dzennetu, sa nebesa mirisu mirisom njegove duse, cak nebesa i placu zbog njegove smrti. Dok je kod kafira obrnuto. Melek smrti im dodje u strasnom obliku, umiru tesko, dusa smrdi i nema na dunjaluku takvog smrada. Niko joj se ne raduje na nebesima, vidi svoje mjesto u Dzehennemu, cak se i zemlja i zivotinje raduju kada umre veliki gresnik. Pa, ima li smisla i racuna biti gresnik?! Pa i kad ljudi ponesu na svojim vratovima dzenazu koja je bila dobra, ona govori “Pozurite”, jer zeli da sto prije vidi svoje mjesto u kaburu, dok losa dusa uzvikuje: ”Tesko meni, kud me nosite.” A toliko je pustila glas da bi se covjek da cuje njen glas , onesvijestio. Zato se dzenaza zurno nosi, ako je dobra da je sto prije donesu u njen smiraj, kabur, a ako je losa da je se sto prije kutarisemo. Zato dzenaza nije kao sprovod.

Prenosi se da je halifa Em Me’mun pred smrt sviju postelju posuo lugom, lagao na njega i rekao: “O Ti cija je vlast neprolazna, smiluj se onome cija je vlast prosla.” Ebu Sufjan je sam sebi iskopao mezar na tri dana prije preseljenja, toliko se pokajao. Poslusajmo ovu pricu majke, vjernice kako ona shvata smrt svog djeteta. Naime, dijete serazboljelo, a u medjuvremenu, dok joj je muz bio na put i dok se vracao s puta, dijete je preselilo na ahiret. Taman pred mrak muz se vratio kuci, a dijete je u drugoj sobi lezalo mrtvo. Ali zena, majka djeteta ne place, ne proklinje, ne cvili, vec muza docekuje i ne govori mu sto se desilo. Prvo mu je ponudila da jede, pa cak i intimni odnos imala s njim, jer duze nije bio kod kuce, pa tek kad su se okupali onda mu je ovako rekla: “Sta bi ti ucinio kad bi nam neko neku stvar posudio i nakon izvjesnog vremena dosao po svoje?” A on rece: “Je li dijete umrlo?”, “Jeste”-odgovori ona. Ovo je prava majka, ovo je vjernica. Da nam je takvih majki da nam djecu radjaju i odgajaju. Pricaju da je tako jednom Allahovom robu umrlo dijete pa su mu ljudi dosli na zalost a on veli: “Ja sam imao vecu zalost, kad mi je ostao rani sabah. Za sabah cu biti pitan, a sto je dijete umrlo, to je Allahova odredba.”

Bio jedan vladar koji je naredio svojim mudracima da mu kazu u jednoj recenici poruku tako snaznu da ga ona vodi i kad je u dobru i kad je u zlu. A oni su mu napisali: “I to ce proci.” Sjecanje na smrt covjeka usmerava kad je u blagostanju I bogatstvu da se ne osili i zaboravi, a kad je u siromastvu i problemima da to dobro podnese, jer sve ce proci, valja se povratiti Allahu. Dosta je svijetlih primjera onih koji su smrt ozbiljno shvatili i pripremili se za nju. Zavrsimo ovo poglavlje hadisom gdje kaze Muhammed, a.s.: “Dosao mi je Dzibril Emin i rekao: “Muhammede, zivi kako hoce, ipak ces umrijeti. Voli koga hoces, ostavices ga. Radi sta hoces, prema djelima ces biti nagradjen. Znaj da je cast vjernika nocno klanjanje, a ugled je njegovanevinost od ljudi.” (Prenosi Bejheki od Dzabira)

Odlomak iz knjige: "Zasto sam stvoren"

Autor: Hfz. Husejn Cajlakovic