Neko je jednom upitao Božijeg Poslanika, s.a.v.s: “Kakva su prava roditelja prema djeci?“ On je odgovorio: “Oni su tvoj Džennet i (tvoj) Džehennem.” (Prenosi Ibn Madže).

Navedeni elokventni hadis daje odgovor u samo tri riječi (u izvornom arapskom jeziku) ne samo šta smo, nego i zašto smo dužni da budemo poslušni prema roditeljima. Mi trebamo da poštujemo roditelje, da ih pazimo, da brinemo o njima na najbolji način, zavisno od naših mogućnosti, zato što ćemo, na taj način, zadobiti Allahovo zadovoljstvo. U suprotnom, naše nepoštivanje i neposlušnost prema roditeljima dovest će nas do vrata Džehennema.

Naglašena važnost poslušnosti prema roditeljima može se razumjeti iz činjenice da se u Kur’anu ova dužnost spominje uporedno sa poslušnošću prema Allahu.

“...budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se sve vratiti.“ (Lukman, 31: 14). Reci: “Dođite da vam kažem šta vam vaš Gospodar propisuje: da mu ništa ne pridružujete, i da roditeljima dobro činite...“ (El-En’am, 6: 151).

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni:“Uh!“, “I ne podvikuj na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan (spusti krilo poniznosti prema roditeljima iz milosti) i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio djete, njegovali!“ (El-Isra’, 17: 23-24).

Izraz “ spusti krilo poniznosti prema roditeljima iz milosti“, poređenje je sa pticom koja visoko leti i spušta krilo nad svoju mladunčad iz milosti koju osjeća prema njima.

Stavljanje dvije spomenute obaveze pod znake navodnika, implicira da one zahtjevaju pažljivije razmatranje. činjenica je da je odnos roditelja i djece specifičan. Roditelji žrtvuju sve za dobro svoga djeteta i u svakom pogledu žele da djeci bude bolje nego što je bilo njima. U isto vrijeme, oni ne očekuju da im se to uzvrati. Ustvari, roditeljska ljubav dio je božanske ljubavi. Međutim, dok je roditeljska ljubav većinom prirodna, način na koji postupamo sa našim rodteljima prepušten je nama. Možemo izabrati: da poštujemo i budemo poslušni prema roditeljima, ili izabrati nepoštovanje i neposlušnost. Odatle se i referiše na Džennet i Džehennem (tj. Da su roditelji naš Džennet ili naš Džehennem).

Na taj način mi slobodnom voljom izabiremo put Dženneta ili Džehennema. Bitno je još nešto spomenuti, a to je: ne smijemo nikada misliti da smo uradili sve što je trebalo da uradimo.

Koncept porodice u današnje vrijeme je veoma različit u odnosu na islamske principe. Uobičajena metafora kojom se koriste Englezi da opišu porodicu je njeno poređenje sa ptičijim gnijezdom. Ptičad borave u gnijezdu dok roditelji vode brigu o njima. Ali, čim porastu ptičad napuštaju gnijezdo da bi živjela na svoj način. Naravno, odrasle ptice ne znaju ili ne vode brigu o roditeljima, djedovima i nenama, ili amidžama i dajdžama ili drugim rođacima. U njihovom slučaju to je u redu, zato što ptice ne treba da grade civilizaciju ili čvrstu zajednicu.

Nažalost, ova metafora približno prikazuje stvarnost života u našim, ili bolje rečeno zapadnim društvima, koja su se spustila na nivo ptica i životinja. Otac je postao „starac“, a glavna izreka omladine je „ovo je moj život, ostavi me na miru“. Legalna struktura društva (zajednice) podržava to mišljenje, isto kao i literatura, mediji i eksperti različitih ubjeđenja i razmišljanja. Katastrofalne posljedice svega toga već uveliko su poznate.

Porodica se toliko dezintegrisala tako da je ne možemo prepoznati, a međuljudski odnosi su se potpuno pocijepali. Starci tužno preživljavaju u staračkim domovima. Žrtvovanje, predanost i poštivanje roditeljskog autoriteta tako su strani kao da djeca i roditelji ne pripadaju jednoj porodici i takvih slučajeva sve je više. Tako je jedan Amerikanac koji je primio islam, rekao: “Na Zapadu pojedinac nema niti jednog prijatelja u kojeg može imati puno povjerenje.

U poređenju sa tom tužnom i jadnom situacijom, porodični život u islamskoj zajednici bio je i ostao na visokom nivou, uprkos općem nazadovanju društva. Iako je porodica u islamu, kao institucija napadana sa svih strana, taj bedem islama nije srušen. Glavna ideja tog napada je da se djeca bore protiv roditelja i da se umanji roditeljska vlast nad djecom, i to u ime - ničeg drugog nego - ‘prava djece’. Oni koji žive i odrastaju u takvom društvu i koji usvajaju njegovu kulturu doživljavaju islamsko učenje čudnim, baš kao što bolesna osoba doživljava normalnu, zdravu i ukusnu hranu.

Sve u svemu, važno je da se mi i naša djeca podsjećamo na islamsko učenje u vezi sa našim dužnostima prema roditeljima. Osnove kojih trebamo da se pridržavamo su:

1) Moramo poštivati naše roditelje u svim situacijama, bez obzira da li mi mislimo da su to oni ‘zaslužili’ ili ne. To je njihovo pravo koje im je zagarantovano, čak iako nisu muslimani. U našem postupanju prema njima ne smijemo im reći ni riječi prezira ili omalovažavanja. Moramo pokazati veliku poniznost prema njima.

2) Moramo im biti poslušni u granicama šerijata. Jer, u islamu nema potpune pokornosti niti jednom od Allahovih stvorenja. Svaka vrsta poslušnosti: radnika prema svojim šefovima, djece prema roditeljima, podanika prema vladarima, žene prema mužu - zasniva se na principu opisanom u hadisu: “Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.“

3) Pojedinac u granicama šerijata treba da bude poslušan svojim roditeljima, čak iako su roditelji bili nepravedni prema njemu u prošlosti. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s, ponovio je to tri puta “čak iako su roditelji bili nepravedni prema njemu.“

4) Obaveze određene šerijatom ne zahtijevaju odobrenje roditelja, ali dobrovoljne -zahtijevaju. Na primjer, učenjaci smatraju da je putovanje daleko od kuće s namjerom da se poziva u islam, iako je to pohvalan čin, zahtjeva odobrenje roditelja muslimana jer je to rad na dobrovoljnoj osnovi.

5) Takođe, roditeljsko pravo je da se djeca mole za njih (uče dovu) dok su živi, kao i kad umru. Mali su izgledi da će neko, nakon što je činio dovu za svoje roditelje, uraditi nešto što će ih povrijediti.

6) Dobro postupanje prema roditeljima treba takođe da se proširi i na njihove prijatelje i rođake (tj. da djeca takav stav imaju i prema rođacima i prijateljima svojih roditelja, op. red).

U vrijeme dok sve to radimo sa dubokim osjećanjem zahvalnosti, i nijjetom da zaslužimo nagradu u Džennetu bitno je da se prisjetimo da nam dobro ili loše postupanje prema roditeljima donosi nagradu ili kaznu i na ovom svijetu. Jer, oni koji povrijede i ražaloste svoje roditelje u većini slučajeva dožive istu sudbinu. A tako i oni koji razvesele i obraduju svoje roditelje i sami dožive radost i veselje.

Roditelji su tvoj Džennet ili tvoj Džehenem ( Khalid Baig )

Preneseno iz Impact International