Poziv Sljedbenicima Knjige u ispravnu vjeru
Kur’an potvrđuje da su svi raniji poslanici bili muslimani i da su svi pozivali u istu vjeru – islam. U ranijim objavama najavljen je dolazak Muhammeda, s.a.v.s., koji će biti poslanik svim ljudima koji dožive njegov dolazak i generacijama poslije njega, jer je on zadnji Allahov poslanik. U Kur’anu je rečeno: „Reci: O ljudi, ja sam svima vama Allahov Poslanik…“ (El-Ea’raf, 158.) I u hadisu to naglašava Poslanik, s.a.v.s.: „Raniji poslanici su slani svaki svome narodu, a ja sam poslan cijelom čovječanstvu.“ (Muttefekun alejhi) Sve to odnosi se i na kršćane i na židove, koji su u međuvremenu iskrivili svoje vjerovanje i sveli ga na slike, ikone, simbole i mnogoboštvo (širk). Zato uzvišeni Allah upućuje poziv jevrejima i kršćanima da se vrate ispravnoj vjeri u koju su ih pozivali i njihovi poslanici Musa i Isa, a.s.: „Reci: o sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko riječi, i nama i vama zajedničke, da nikoga osim Allaha ne obožavamo, da Mu ništa ne pridružujemo, i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne smatramo! Pa, ako se oni okrenu, vi recite: Budite svjedoci da smo mi muslimani.“ (Ali-Imran, 64.) Nema obožavanja kipova, križeva, kumira, Taguta, vatre, jer je sve to širk, i daleko od ispravnog vjerovanja.
Ovo je pravedan poziv da se ni jedan narod ne uzdiže nad drugim, niko neće biti na višem položaju, nema „obećanih naroda“ i nadnaroda. Neće jedni druge obožavati, niti se jedni drugima pokoravati. To je poziv da se obožava samo Gospodar i Stvoritelj Allah, dž.š., a ne čovjek, kamen i idoli. Svi su ljudi samo Allahovi robovi. Samo islam daje apsolutnu slobodu pokoravanja Bogu, i samo u islamu se ostvaruje ta sloboda. Ljudi, na Zemlji, uzimaju jedni druge za božanstva, mimo Allaha. To je prisutno podjednako i u demokratskim i u diktatorskim sistemima.
Osnovna karakteristika islamskog vjerovanja jeste pravo pokornosti ljudi Bogu, i uspostavljanje Njegovih zakona, mjerila i vrijednosti na Zemlji. To pravo su neki ljudi uzurpirali i donijeli svoje zakone i shvatanja na koja primoravaju i druge. To su zemaljska božanstva kojima se ljudi pokoravaju i od kojih strahuju, a ne od Boga, Koji je Gospodar svih stvorenja.
Na osnovu ovog i drugih ajeta, Muhammed, s.a.v.s., je pozvao sve tadanje narode i njihove vladare da prihvate islam i priznaju njega kao poslanika. Evo kako je izgledao njegov poziv vladaru Herakliju: „U ime Allaha, Svemilostivog, Milosnog, od Muhammeda, Allahovog poslanika, Herakliju vladaru Bizanta: neka je mir na onoga koji slijedi pravi Put. Pozivam te da pređeš na islam. Ako to učiniš, bit ćeš miran i spašen! Pređi na islam, pa će ti Allah dati dvostruku nagradu! Ako se okreneš od toga, slijede ti grijesi podanika...“ (Buharija)
Na tako veličanstven poziv nije moguće ostati ravnodušan i ne odazvati se. Kada je vladar Etiopije Nedžasija – Negus čuo ajete sure Merjem, koja govori o Isau, a.s., odmah je uvidio veličinu islama. U knjizi Svećenikov put u islam, koju je na bosanski jezik preveo dr. Izet Terzić, nalazi se primjer, ne jednog, već više skromnih i pobožnih svećenika koji su, čitajući Kur’an, spoznali Istinu. I danas u Evropi pojedinci i grupe kršćana i drugih prelaze na islam.
Allah, dž.š., u Kur’anu je rekao: „A onaj ko traži neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.“ (Ali Imran, 85.). Stradat će i bit će izgubljen kao što je i Poslanik, s.a.v.s., upozorio: „Koji god jevrej ili kršćanin iz moga ummeta čuje za mene pa u mene ne povjeruje, neće uću u Džennet.“ (Ahmed). Jevreji i kršćani i ranije i danas hoće da nametnu svoja iskrivljena vjerovanja, iako znaju da je Kur’an Istina, i da je poslanik Muhammed, s.a.v.s., najavljen i u ranijim Objavama. Zato su i ova pitanja, koja navodi Kur’an, upravo njima upućena: „O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70-71.)
Šta nude oni čija je vjera na nivou vjere mušrika, a šta nudi Allah, dž.š., s ispravnom vjerom, Kur’an to pojašnjava ovako: „…oni zovu u Džehennem, a Allah voljom Svojom nudi Džennet i oprost i objašnjava ljudima dokaze svoje, da bi razmislili.“ (El-Bekare, 221.). Kada oni mogu pozivati u stranputicu i propast, kako onda da muslimani ne pozivaju u Istinu i spas.
Nedavno je u dnevnim novinama objavljen članak o predviđanjima češkog kardinala Miroslava Vlka pod naslovom: Pod Bečom poražen islam sasda, u miru, osvaja Evropu. On iznosi da će Evropa biti muslimanska, jer se rađa više muslimanske nego kršćanske djece. On smatra da mnogi ateisti imaju vjeru, ali nemaju crkvu, te da muslimani poštuju svoju vjeru, i žive sa njom, a da su kršćani pogani jer svoju vjeru ne poštuju. (Dnevni avaz, 14.1.2009.).

Poslanikovo pozivanje u islam
Kao i raniji poslanici i Muhammed, s.a.v.s., je, prenoseći i tumačeći ajete Allahove knjige, pozivao u vjeru spasa, u islam. Odazvao se najveći broj onih do kojih je dopro taj poziv. U Kur’anu se kaže: „O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati…“ (El-Enfal, 24.). To su propisi vjere koji će stanje popraviti i osigurati opstanak i život u miru i slozi. Poslanik ih poziva vjeri koja oživljava srce i razum, i oslobađa okova neznanja i praznovjerja, oslobađa ih od robovanja strastima i bilo čemu drugom, mimo Allaha. Poslanik ih poziva Allahovom zakonu, koji oslobađa čovjeka i ukazuje mu čast, poziva ih ka programu života, programu plemenitih ideja, poziva ih ka moći, časti i dominaciji čiste vjere u Jednog Boga. Poslanik ih poziva i daje im u zadatak da idu po Zemlji na sve strane, da šire tu ideju i taj program, kako bi oslobodili svakog čovjeka ropstva drugom čovjeku i klanjanja njemu. To je visoka humanost koju je Allah dao čovjeku, koju često od njega uzurpira čovjek – silnik. Dakle, to je poziv ka životu u punom smislu značenja kompletnog života koji napreduje i razvija se. (Tefsir, Sejjid Kutb, prijevod, Džuz 9., str. 286.).
Niko, ni približno, nema bolje rezultate misije poslanstva – pozivanja u vjeru i veći broj sljedbenika od Muhammeda, s.a.v.s. Sretni smo, što smo i mi, muslimani ovih prostora, dio te velike zajednice sljedbenika Poslanika, s.a.v.s.
U narednom kur’anskom ajetu Allah, dž.š., pojašnjava misiju Poslanika, s.a.v.s.: „Reci: Ovo je put moj i ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi…“ (Jusuf, 108.). Poslanik poziva na put kojem se ide Allahovom uputom i svjetlom, koji se otkriva znanjem, shvatanjem i spoznajom, put na kojem nema posrtanja, nagađanja i istraživanja terena. Taj put je apsolutno pouzdan, jasan i osvijetljen. U njemu nema krivina, sumnji i nejasnoća. To je Put islama, pa ko hoće neka ga slijedi, a ko neće na svoju štetu to čini.

Pozivati u vjeru, dužnost je svakog muslimana
I u vrijeme ranijih poslanika, bilo je onih koji su se odazvali pravoj vjeri, širili je i u nju pozivali druge. Jedan takav primjer je vjernik iz porodice faraonove, koji je morao kriti svoje vjerovanje. On je ovako govori: „O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim; a vi mene pozivate u vatru; pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnom, Onome koji mnogo prašta.“ (El-Mu’min, 41-42.). Velika je razlika između ova dva poziva. Poziv vjernika je jasan, istinit i ispravan poziv Silnome, koji oprašta, a oni pozivaju u nevjerovanje, koje donosi propast. Svaka generacija i zajednica vjernika treba imati sposobne pojedince ili grupe (daije) koji će pozivati u vjeru, u dobro, a suzbijati zlo. To je kur’anska naredba: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.“ (Ali Imran, 104.). Kakve su posljedice neizvršavanje ove Allahove naredbe Poslanik, s.a.v.s., pojašnjava u narednom hadisu: „Tako mi Onog u Čijoj ruci je moj život, ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo, ili će vam Allah ubrzo poslati kaznu, pa ćete Ga moliti, ali vam se On neće odazvati.“ (Tirmizi i Ibnu Madždže)
Pozivanje u vjeru uzvišeni je zadatak. To je najljepši i najbolji poziv i govor koji se praktikuje na Zemlji, koji se uzdiže na nebo, uz dobra djela. Evo kako o tome lijepo i slikovito govori Kur’an: „A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: Ja sam doista musliman!“ (Fussilet, 33.). Kako treba pozivati da bi rezultati bili dobri, to najbolje pojašnjava Kur’an: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!...“ (En-Nahl, 125.).
Dakle, neka poziva lijepim savjetom i nježno. To osvaja srca i produbljuje osjećaje. Nema prijekora, bezrazložne grdnje, niti isticanja grešaka koje mogu biti napravljene iz neznanja, a ne namjerno. Nježnost, uz lijep i mudar savjet mnogo uspješnije upućuje zalutale i donosi bolje rezultate od prijekora, grdnje i ruženja.
Sam način pozivanja treba prilagoditi situaciji i potrebama. Ponekad je dovoljan samo primjer pojedinca lijepog ponašanja, poštenog i urednog života, lijepog ophođenja s drugima, pa da ga drugi pitaju šta ga to motiviše i usmjerava da je tako dobar sa svima. Koliko je vrijedan trud i angažman pozivanju u vjeru i dobro, vidimo i iz ovog hadisa: „Daija koji bude pozivao u upućivao ljude na Pravi put, te ga oni budu slijedili, imat će istu nagradu kao i svi oni koji su ga slijedili, s tim da im ništa neće biti umanjeno od njihove nagrade.“ (Ibnu-Madždže)

Poziv Ibrahima, a.s., ljudima da obavljaju hadždž
Uzvišeni Allah je od Poslanika Ibrahima, a.s., tražio da ljudima oglasi i pozove ih na hadždž: „I oglasi ljudima hadždž! – dolazit će ti pješke i na devama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih.“ (El-Hadždž, 27.) Ibrahim, a.s., je stajao na neplodnom i bezvodnom prostoru gdje nije bilo ni vode, ni usjeva, ni ljudi da bi čuli njegov poziv. Pitao se kako će ljudi čuti poziv njegovog slabašnog glasa, pa mu Allah naređuje da oglasi i pozove, a Allahovo je da taj poziv stigne do ljudi. Veličina moći Allaha, dž.š., odredila je da poziv stigne do svakog onoga kome je propisao da obavi tu časnu dužnost, od Ibrahima, a.s., do Sudnjeg dana. Ljudi su čuli Ibrahimov poziv dok su još bili u kičmama svojih predaka, pa su se odazvali. Tako je i danas. Zato naš narod i govori da ne idu na hadždž oni koji imaju sve uslove, već oni koji dobiju poziv. Ustvari, otići će na hadždž oni do kojih je dopro poziv Ibrahima, a.s.

Svakodnevni poziv na namaz
Jedan od najljepših poziva koji možemo čuti i slušati pet puta dnevno je milozvučni glas mujezina koji ezanom poziva ljude na namaz. Divan je poziv ezana kada mujezin, nakon tekbira i šehadeta uči: Hajje alessalah, hajje alel-felah (Dođite na namaz, dođite na spas), a u sabahskom ezanu dodaje još: Essalatu hajrun minen-nevm (Namaz je bolji od spavanja). Bolji, korisniji i ljepši poziv niti ima, niti se može čuti. To je spasonosni poziv kojim postižemo veliki uspjeh i trajnu nagradu. U Kur’anu je rečeno: „Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj skrušeno obavljaju.“ (El-Mu’minun, 1-2.), „I koji namaze svoje na vrijeme obavljaju.“ (El-Mu’minun, 9.) To su oni koji se na poziv ezana odazivaju i svoje namaze uredno klanjaju.
Petkom, odabranim danom za muslimane, mujezin u podnevsko vrijeme ezanom oglašava poziv Allaha, dž.š., vjernicima da klanjaju u džematu džuma-namaz: „O vjernici, kada se u petak na džumu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite da namaz klanjate; to vam je bolje, neka znate! A kad se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.“ (El-Džumu’a, 9-10.) Kolika je važnost džuma-namaza vidi se iz toga što je bilo koji dunjalučki posao, koji bi se obavljao u vrijeme džuma-namaza, ništavan kod Allaha, i u njemu nema nikakvog bereketa niti koristi. Arak ibn Malik, r.a., je, kada bi klanjao džumu, odlazio do vrata, tu zastajao i učio dovu: Gospodaru, odazvao sam se Tvom pozivu, klanjao sam Tvoj farz i vratio se svojim poslovima kao što Si naredio, pa me iz Svog obilja opskrbi, jer Ti najbolju opskrbu daješ! (Ibnu Ebi Hatib)
Poruka ovog kazivanja je da, svi koji su se odazvali i odazivaju ovim najljepšim i najboljim pozivima upućenim ljudima, nastoje lijepom riječju i savjetom uputiti poziv i drugima: svojoj porodici, rodbini, radnim kolegama i prijateljima, da uđu u okrilje vjere, pa će tako najbolje osmisliti svoj život i biti među onima koji su spašeni.

Autor: Ishak Sedic, Novi Horizonti