Piše: Mirza Kasumović

Najbolja stvar koju čovjek na ovome svijetu može steći jeste znanje, jer stjecanje znanja je najlakši i najjednostavniji put do Dženneta, kako se navodi u predaji u kojoj stoji da je jedan čovjek iz Medine došao kod Ebu Derdaa dok je ovaj bio u Damasku, pa ga je Ebu Derda upitao: "Brate moj, šta te dovelo ovdje?" Čovjek reče: "Hadis za koji mi je preneseno da ga ti prenosiš od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." Ebu Derda ga (ponovo) upita: "Da nisi došao zbog trgovine?" "Ne", reče (čovjek). "Da nisi došao zbog kakve potrebe?" "Ne", odgovori. Ebu Derda upita: "Došao si samo zbog traganja za ovim hadisom?" (Čovjek) reče: "Da." Potom reče: "Ja sam, uistinu, čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: "Ko se zaputi putem traženja znanja, Allah će mu olakšati put ka Džennetu.

 Zaista, meleki postavljaju svoja krila tragaocu za znanjem, iz zadovoljstva prema njemu. Za učenog čovjeka traže oprosta stanovnici nebesa i stanovnici Zemlje, pa čak i ribe u vodi. A prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost Mjeseca nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika, a vjerovjesnici nisu u nasljedstvo ostavili ni dinare ni dirheme, nego su ostavili znanje. Pa ko njega uzme, uzeo je vrijednu i veliku stvar." (Hadis su zabilježili imam Tirmizi, 2682, Ebu Davud, 3641, i Ibn Madže, 223, u Sunenima, te imam Ahmed u Musnedu, 8299, 21612, i drugi, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.) Ovaj hadis, kao i brojni drugi kur'ansko-hadiski tekstovi, neminovno i bezrezervno ukazuju na odliku, važnost i obavezu stjecanja znanja kao i na odliku i vrijednost učenjaka i onih koji tragaju za znanjem.

Traženje znanja je obaveza svakom muslimanu

Traganje za znanjem nije dužnost samo onih koji se specijalno odluče na taj put, nego obaveza svakog muslimana, jer je došlo u hadisu kojeg bilježi Ibn Madže (koji je došao preko pedeset različitih puteva kako kaže imam Sujuti) od skupine ashaba da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Traženje znanja je farz (stroga obaveza) svakom muslimanu." (Sunen Ibn Madže ,224, šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihul-džami'u, 2/727; 3913, 3914.)
Stoga, imajući u vidu ovo, u narednih nekoliko redova će biti govora o obavezi traženja znanja i njegovoj vrijednosti, mjestu znanja u islamu i na koji način se prema znanju ophoditi. Biće govora o tome kako treba da se ponaša onaj koji stječe znanje, kao i o tome kako se ophoditi prema učenjacima – nosiocima znanja. Razlog govora o ovoj temi jeste to što su se mnogi zadovoljili sa ono malo što su naučili i na tome stali, i time otišli u zabludu ostavivši temelje vjere. Neznanje je velika nesreća koja uzrokuje nered i smutnju. A znanje je dokaz i svjetlo koje potiskuje i razotkriva neznanje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je nagovijestio nestanak znanja i pojavu neznanja pred kraj dunjaluka: "Od predznaka Sudnjeg dana jeste to da će biti podignuto znanje, a proširit će se neznanje..." (Buharija, 4933, i Muslim, 2671) Također, u hadisu koji su zabilježili Buharija i Muslim od Abdullaha ibn Amra ibnul-Asa stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah neće povući znanje uzimajući ga od ljudi, nego će povući znanje smrću učenjaka, tako da neće ostati nijedan učen čovjek, pa će ljudi za predvodnike uzimati neznalice kojima će se obraćati sa pitanjima. Oni će im davati odgovore bez znanja, pa će tako srljati u zabludu i druge u zabludu odvoditi." Dakle, doći će vrijeme kada će ljudi govoriti o vjeri po svojim mišljenjima. Ibn Abdulberr zabilježio je od Derradža Ebu Semha (jednog od tabiina) da je rekao: "Doći će ljudima vrijeme kada će čovjek opremiti i ugojiti svoju jahalicu, pa će njome putovati po raznim krajevima dok ne postane iznemogla, tragajući za nekim ko će mu dati odgovor u vezi jedne stvari je li ili nije sunnet – da radi po njoj. Ali neće naći osim onoga koji će mu odgovoriti po svom mišljenju." (Džami'u bejanil-'ilmi ve fadlihi, str. 221.)
Također, u istom djelu, Ibn Abdulberr prenosi od Ebu Derdaa, Allah bio njime zadovoljan, da je imao običaj govoriti: "Učite nauku prije nego što znanje bude povučeno, a njegovo povlačenje biva sa odlaskom njegovih nosilaca. Učen čovjek i onaj koji uči su saučesnici u dobru, a u ostalim ljudima dobra nema. Najbolji čovjek je alim koji osjeća potrebu da svojim znanjem okoristi onoga koji ga je potreban, a ako se još više opskrbi znanjem, onda sam sebi koristi znanjem koje mu je Uzvišeni Allah dao. Šta je ovo, vidim kako vaši učeni umiru, a neznalice ne uče?! Ja sam se i bojao toga – da ovi prvi odlaze, a ovi drugi ne uče. Kada bi učen čovjek tražio znanje on bi ga povećavao i ništa njime ne bi umanjio, a kada bi neznalica tražio znanje, našao bi da je znanje stabilno. Šta je ovo, vidim vas sitim hrane, a gladnim od znanja?!"


Znanje je uvjet za ispravnost djela

Znanje je uvjet za ispravnost djela. Imam Buharija u svome Sahihu veli: "Znanje prije riječi i djela, shodno riječima Uzvišenog Allaha: Znaj da nema boga osim Allaha. Ovaj ajet počeo je spominjanjem znanja." Ibnul-Munir kaže: "Ovim se hoće kazati da je znanje uvjet za ispravnost riječi i djela." (Fethul-bari, 1/193.) Dakle, čovjek prvo mora naučiti i znati da bi mu Allah primio djela koja čini. Brojni su tekstovi Kur'ana i Sunneta (od kojih smo naveli neke, a neki će biti spomenuti kasnije), kao i izreke učenjaka iz prvih generacija koji govore o vrijednosti onih koji tragaju za znanjem i položaju učenjaka u islamu. No međutim, postavlja se pitanje šta se podrazumijeva pod pojomom "ilm" (znanje) spomenuto u Kur'anu i hadisu i na koga se, zapravo, odnose ajeti i hadisi koji hvale znanje i učenjake? Danas je česta pojava da mnogi tvrde kako se ajeti i hadisi koji govore o vrijednosti znanja i učenjaka odnose na ovosvjetsko znanje kao što se odnose na islamsko znanje. Da je ovakva tvrdnja neispravna i da se kur'anski i hadiski tekstovi, koji govore o vrijednosti znanja i nagradi onima koji budu za njim tragali, radili po njemu i ka njemu pozivali, ne mogu odnositi na svjetovno znanje, upućuje to da niko od islamskih učenjaka u svojim komentarima ajeta i hadisa koji govore o znanju nije spomenuo da se ti tekstovi odnose na svjetovno znanje, iako je ono bilo rašireno u njihovom vremenu i postojala je potreba za njim.

Dokaz vrijednosti znanja i šta se podrazumijeva pod "znanjem/'ilmom" u izvorima islama

Objašnjavajući riječi imama Buharije u Sahihu: "Poglavlje o vrijednosti znanja i riječima Uzvišenog Allaha: Allah će na visoke stepene uzdignuti one od vas koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah je dobro obaviješten o onome što vi radite,  i riječi Uzvišenog: Gospodaru, povećaj moje znanje", kaže hafiz Ibn Hadžer: "Ovo je jasan dokaz o vrijednosti znanja, jer Uzvišeni Allah Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da traži da mu poveća išta drugo do znanje (ilm), a pod "ilmom" (znanjem) se podrazumijeva šerijatsko znanje koje vodi spoznaji onoga što čovjek mora znati vezano za njegov ibadet i odnos prema drugima, zatim znanje o Allahu i Njegovim svojstvima i svega onoga što je dužan prema Njemu: izvršavanje Njegovih naredbi i odbacivanje svih manjkavosti koje Mu ljudi pripisuju, a sve to je sadržano u tefsiru, hadisu i fikhu." (Fethul-bari, 1/170-171) Zato, kako mogu na istom stepenu biti oni kojima je dato znanje o Allahu i Njegovim propisima i oni koji imaju svjetovno znanje, a o Allahu skoro ništa ne znaju? Uz to, ukoliko bolje pogledamo ajete i hadise koji podstiču na traženje znanja i govore o njegovoj vrijednosti, očigledno je da se ti tekstovi ne mogu odnositi ni na šta drugo nego na znanje o Allahu, Njegovim propisima i onome što čovjek mora da zna da bi stekao Allahovu milost i oprost.
U prilog tome ide i hadis koji je zabilježio imam Buharija u Sahihu gdje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Kome Allah želi dobro, dâ mu da nauči i razumije vjeru." Ibn Hadžer u komentaru ovih riječi kaže: "U ovome je jasan dokaz o prednosti učenjaka nad ostalim ljudima, kao i prednosti učenja i razumijevanja vjere nad ostalim naukama." (Fethul-bari, 1/198) Također, ono što ide u prilog gore navedenoj tvrdnji jeste hadis naveden na početku, gdje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika, a vjerovjesnici nisu u nasljedstvo ostavili ni dinare ni dirheme, nego su ostavili znanje. Pa ko njega uzme, uzeo je veliku stvar." A poznato je da su poslanici i vjerovjesnici iza sebe ostavili znanje o Allahovoj vjeri, a ne svjetovno znanje. Također, da je svjetovno znanje to koje je pohvaljeno u Kur'anu i Sunnetu, zar ne bi prvi Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prednjačio u njemu? Ovo nikako ne znači da islam sputava ili zabranjuje izučavanje svjetovnih nauka i njihovo istraživanje. Naprotiv! Ukoliko pogledamo u svijetle stranice islamske historije, vidjet ćemo da su muslimani prednjačili i udarili temelje mnogim svjetovnim i egzaktnim naukama koje su ostali preuzeli kasnije i time ostvarili vodstvo. Nema sumnje da je izučavanje svjetovnih nauka poput medicine, astronomije, fizike itd. velika potreba u svakom vremenu i prostoru. Stoga su islamski učenjaci (poput imama Nevevija, imama El-Gazalija i drugih) izučavanje ovih nauka svrstali u kolektivnu obavezu muslimana (farz kifaje). To znači da je jedan dio muslimana obavezan izučavati i specijalizirati se u ovim naukama koje su ljudima potrebne i bez kojih bi bila ugrožena njihova egzistencija. U suprotnom, svi će biti grješni i odgovorni pred Allahom, dželle šanuhu, zbog ostavljanja i neizučavanja zajedničke im obaveze.

Ashabi Allahovog Poslanika i znanje

Prve generacije muslimanskog ummeta su ulagali mnogo napora i truda u traženju znanja kako bi sljedećim generacijama prenijeli i ostavili čistu i nepatvorenu vjeru, onakvu kakva je objavljena. Na to su ih podsticali mnogi kur'anski ajeti i hadisi koji govore o obavezi, vrijednosti i važnosti traženja znanja. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: I Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. (El-Mudžadele, 11.); Zar je takav kao onaj koji u časovima noći skrušeno u namazu vrijeme provodi, padajući na sedždu i stojeći, strahujući od Ahireta i nadajući se milosti Gospodara svoga...? Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Pouku primaju samo oni koji su razumom obdareni." (Ez-Zumer, 9.)
Pogledajmo kolika je bila briga ashaba da se pouče vjeri i briga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da poduči ashabe znanju. Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je svojim ashabima i držao hutbu cijeli dan od sabaha do akšama. Ebu Zejd Amr ibn el-Ahtab pripovijeda: "Klanjao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa nama sabah, popeo se na minber i govorio sve dok nije nastupilo podne. Pa je sišao i klanjao. Zatim se popeo na minber pa je govorio do nastupa ikindije. Sišao je, obavio namaz, pa se zatim popeo na minber i nastavio nam govoriti sve dok Sunce nije zašlo. Obavijestio nas je o onome što je bilo i što predstoji, a najbolji od nas je onaj koji je to najbolje zapamtio." (Muslim, 2892)  Imam Buharija u svome Sahihu (3192) zabilježio je od Omera ibnul-Hattaba koji je rekao: "Jednoga dana Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ustao među nama, pa nas je obavijestio o svemu: od početka stvaranja pa do momenta kada stanovnici Dženneta zauzmu svoja mjesta, a stanovnici Vatre svoja. Neko je to zapamtio, a neko zaboravio." Dakle, znali su ostajati po cijeli dan kako bi čuli i saznali nešto od znanja koje im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi. Ove predaje neminovno ukazuju na volju i brigu ashaba da nauče nešto o svojoj vjeri.

Primjeri putovanja radi stjecanja znanja i traganja za hadisom

Učenjaci iz prvih generacija (ashabi i tabiini posebno), kao i potonjih, ulagali su veliki trud u stjecanju znanja kako bi vjeru naučili, razumjeli i prenijeli je onakvu kakva jeste. Brojne su predaje i kazivanja o putovanjima radi traženja nauke i požrtvovanosti koje su uložile prve generacije na putu stjecanja znanja. Da nam ti primjeri nisu preneseni vjerodostojnim lancima prenosilaca, pomislili bi da su laž. Znali su uložiti ogroman napor i preći velike udaljenosti da čuju i nauče, ili pak, samo da provjere jedan jedini hadis. Ibn Abdulberr u svome djelu Džamiu' bejanil-ilm (a ovu predaju u kraćem obliku navodi i imam Buharija u Sahihu) spominje da je Džabir ibn Abdullah rekao: "Do mene je došao hadis koji se prenosi od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam kupio devu. Opremio sam je, i zatim se zaputio na put od mjesec dana hoda dok nisam stigao u Šam gdje je bio Abdullah ibn Unejs el-Ensari. Stigao sam do njegove kuće i poslao po njega izaslanika da ga obavijesti o mome dolasku. Izaslanik mi se vrati i upita: 'Je li Džabir ibn Abdullah?' 'Da', rekoh. Utom izađe (Abdullah) pa se zagrlismo. Rekoh mu: '(Zanima me) hadis za koji mi je rečeno da si ga ti čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ja nisam, a koji govori o namirivanju učinjenih nepravdi (na Sudnjem danu).' Pa reče: 'Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže:.....(pa je spomenuo hadis).'" Ebu Ejjub el-Ensari je putovao do Ukbeta ibn Amira u Egipat. Kada je stigao, obavijestili su Ukbeta koji je izašao prema njemu, pa ga Ebu Ejjub upita: "(Šta je sa) hadisom kojeg si čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o pokrivanju sramote muslimana? Nije ostao niko ko ga je čuo osim mene i tebe." Ukbe ibn Amir reče: "Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: "Ko pokrije sramotu vjernika da (tom sramotom) ne bude ponižen, Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu." Ebu Ejjub je zatim uzjahao svoju jahalicu, a da je nije ni razvezao, i uputio se nazad ka Medini." (Džami'u bejanil-ilmi ve fadlihi, 124. str.)
El-Hatib el-Bagdadi u svome djelu El-kifaje fi ilmir-rivaje i Ibn Hibban u El-medžruhin su zabilježili priču Nasra ibn Hammada el-Verraka koji je rekao: "Sjedili smo pred vratima Šu'beta (Šu'beta ibn Hadždžadža, jednog velikog hadiskog učenjaka) ponavljajući hadise. Pa sam rekao: 'Pričao nam je Israil, od Ebu Ishaka, on od Abdullaha ibn Ata'a, a on od Ukbeta ibn Amira da je rekao: - U vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smo naizmjenično vodili brigu o devama, pa kad sam jednoga dana došao dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio sa ashabima, čuo sam ga kako kaže: - Ko se abdesti i uljepša abdest, zatim uđe u džamiju i klanja dva rekata, pa zatraži od Allaha oprosta, Allah će mu oprostiti. Rekao sam: 'Izvrsno, izvrsno!' Pa me povukao jedan čovjek koji je bio iza mene. Okrenuh se, kad ono Omer ibn el-Hattab. Reče mi: - Ono što je rekao prije ovoga je ljepše. Rekao je: - Ko (poslije abdesta) posvjedoči da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, bit će mu rečeno: - Uđi u Džennet na koja god hoćeš vrata. Šu'be je, kaže Nasr, izašao i udario mi šamar pa je opet ušao u kuću. Zatim je opet izašao i upitao: 'Šta mu je? Zašto sjedi i plače?' Pa mu Abdullah ibn Idris odgovori: 'Ti si ga ražalostio. Zar ne vidiš hadis kojeg on prenosi od Israila, od Ebu Ishaka, on od Abdullaha ibn Ata'a, a on od Ukbeta? Ja sam pitao Ebu Ishaka: 'Ko ti je prenio hadis?' 'Prenio mi ga je Abdullah ibn Ata od Ukbeta. I velim da je Abdullah ibn Ata slušao od Ukbeta', reče. Pa se Šu'be razljutio (jer je ovaj Ebu Ishak izbacio neke prenosioce između Ibn Ata'a i Ukbeta). Tu je bio prisutan Mis'ar ibn Kidam koji mu reče: 'Razljutio si šejha. Abdullah ibn Ata je u Mekki.' Kaže Šu'be: 'Krenuo sam na put za Mekku, ne namjeravajući hadždž nego traganje za hadisom. Sreo sam tamo Abdullaha ibn Ata'a i upitao ga za taj hadis i on mi reče: 'Taj hadis mi je prenio Sa'd ibn Ibrahim.' Pa mi Malik ibn Enes reče da je Sa'd u Medini, nije došao ove godine na hadždž. Zaputih se prema Medini i tamo sretoh Sa'da i upitah ga: 'Šta je sa hadisom o abdestu koji se prenosi od tebe?' 'Prenio mi ga je Zijad ibn Mihrak (koji je u Basri).' Šu'be reče: 'Šta je sa ovim hadisom? Prenosi se među nama u Kufi, pa u Medini, pa se vraća u Basru?' Vratio sam se u Basru i sreo Zijada ibn Mihraka te ga upitah o ovome hadisu. 'Ne ispunjava on tvoje uvjete', reče mi. 'Ispričaj mi ga', rekoh mu. On mi reče: 'Nećeš ga htjeti prihvatiti.' 'Ispričaj ga ti meni.' Pa mu reče (Zijad): 'Prenio mi ga je Šehr ibn Havšeb, a on od Ebu Rejhaneta, on od Ukbeta.' Šu'be reče: 'Pa kada je spomenuo Šehra, rekao sam: 'Od ovoga hadisa nema ništa. Da je vjerodostojan, bio bi mi draži od moje porodice, imetka i svih ljudi.'"
Ibn Abdulberr u Džami'u bejanil-ilm bilježi od Seida ibn Musejjeba da je govorio: "Kad bih mogao, putovao bih danima i noćima u traganju za jednim jedinim hadisom." Od Ša'bija se prenosi da je rekao: "Ne poznajem ni jednog čovjeka koji je više proputovao po svim krajevima tražeći znanje od Mesruka." (Džami'u bejanil-ilmi ve fadlihi, 127. str.)
Iz ovoga se vidi kolika je bila briga i trud prvih generacija u traženju znanja. Nastojali su iskoristiti svaku priliku da čuju i nauče nešto. Stoga, onaj koji traga za naukom treba da se okiti poniznošću prema znanju i onima koji prenose to znanje – učenjacima. Ibn Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: "Došao je do mene hadis koji je prenio jedan od ashaba Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem. Da sam htio, poslao bih nekoga po njega pa da mi dođe i da mi ga prenese. Ali ja sam otišao njemu i prilegao malo pred njegovim vratima dok on ne bi meni izašao i prenio mi hadis." (Džami'u bejanil-ilm, 125. str.)
Kada vidimo kako su se prve generacije odnosile prema znanju i koliko su bili revnosni u traganju za naukom i to uporedimo sa današnjim stanjem kada ljudi imaju sve uvjete, vidjet ćemo koliko se otišlo od osnovnih normi ponašanja i poštovanja prema ilmu kojeg su nam islamski učenjaci prenijeli. Ovo je vrijeme u kome se znanju uskratilo mjesto koje mu pripada, i kada su njegovi nosioci (ulema) postali predmet ogovaranja i potvaranja. Mnogo je onih koji daju sebi za pravo da ocjenjuju i biraju od koga znanje uzimati, a od koga ne uzimati. Kao da alim mora biti bezgriješan da bi ispunio njihove kriterije! A nema bezgriješnih ljudi nakon Poslanika, alejhis-selam.