A nalazio sam svoju mati da me ispraća svaki put kada idem u školu, tužna, plačnih očiju, ljubeći me sa čežnjom i toplinom, i ne bi me se mogla zasititi, pa bi me zvala, i po drugi put poljubila, i ne bi se od mene razdvajala osim plačući, a cijeli moj dan sam osjećao toplinu njenih suza na mom obrazu. Čudio sam se njenom plaču, i nisam znao njegov uzrok, a zatim kada bih se vratio iz škole ona bi me dočekala žalosna i sa čežnjom, kao da sam bio odsutan od nje deset godina. I vidjao sam svoje roditelje kako se udaljavaju od mene, i govore šapatom govor koji nije španski govor, ne znam ga i ne razumijem, pa kada bih im se približio, prekinuli bi govor, i promijenili bi ga, te bi počeli govoriti španskim jezikom. Čudio sam se, i patio, i u sebi razne misli gajio, čak sam mislio da nisam njihov sin, da su me našli dolazeći sa puta, pa bi me mučio bol, pa bih otišao u ćočak kuće, izolovan, i plakao gorkim plačem. Neprekidno su me pratili bolovi, i dali mi posebnu narav, koja se razlikuje od naravi djece mojih godina, te nisam sa njima učestvovao u njihovoj igri i zabavi, već sam se udaljavao od njih i išao, i sjedio bih sam, stavljajući moju glavu u svoje ruke, udubljujući se u razmišljanje, pokušavajući da nadjem rješenje ovih problema... dok me ne bi svještenik povukao za rukav košulje da idem na molitvu u crkvu.

Jedanput je moja majka rodila, pa kada je obradovala mog oca da je došla sa lijepim dječakom, ne bi se obradovao, i ne bi se na njegovim usnama pojavio osmjeh, već bi vukao svoje noge tužan, pateći, pa bi otišao svješteniku, i pozvao ga da krsti njegovo dijete. Krenuo bi da ide iza njegovih ledja, pognute glave ka zemlji, a na licu mu znakovi tuge, agonije, ubijajućeg očaja, dok ne bi došao sa njim do kuće, i ušao kod moje majke.... Pa bih vidio njeno lice kako dobija zastrašujuću boju, a oči joj zure, i vidim je kako mu daje dijete, uplašena, oprezna... Zatim bi zatvorila oči, i izgarala bi u objašnjenju ovih pojava, povećavajući još više moju bol. A kada bi bila noć uskrsa, i Granada preplavljena parfemima i svjetlima, i Alhambra sija od svijeća i svjetala, a raspeće sija na njenim balkonima i minaretima, pozvao me je moj otac u dubini noći, a ukućani svi spavaju, te me je poveo u njegovu sobu, ćuteći, u njegov sveti kutak, pa mi je srce počelo žestoko kucati, i zbunio sam se, potom sabrao i bio strpljiv, i kada me je posadio u sredini sobe, dobro je zatvorio vrata, i otišao tražiti svjetiljku. Ostao sam stojeći u tami nekoliko trenutaka, koji su mi bili duži od godina, zatim sam upalio malu svjetiljku koja je tamo bila, pa sam se okrenuo oko sebe i vidio da je soba prazna, ništa u njoj nema od onoga što sam očekivao da ću u njoj vidjeti od čuda, i nema ništa osim tepiha i knjige koja se nalazi na rafu, i sablje okačene o zid. Pa me je stavio da sjedim na ovaj tepih i stao šutjeći da gleda u mene čudnim pogledima, koji su mi se skupili sa strahom mjesta i tišinom noći, te sam osjetio kao da sam se odvojio od ovog svijeta, kojeg sam ostavio iza ovih vrati, i da sam se premestio u drugi svijet, nisam mogao da opišem šta osjećam... Zatim, moj otac je uzeo moje ruke svojim rukama, nježno i samilosno, te mi je rekao tihim glasom:

- O sinčiću moj, ti si sada u desetoj godini svog života, i postao si čovjek, pa ću ti otkriti jednu tajnu, koju sam tako dugo krio od tebe, pa da li je možeš čuvati u svojim prsima, i sakriti i od svoje majke, porodice, drugova i svih ljudi? Doista samo jedan tvoj išaret ka ovoj tajni može da izloži tijelog tvoga oca kazni dželata od ljudi iz iknvizicije.

Kada sam čuo ime inkvizicija, zadrhtao sam od vrha glave do dna mojih stopala. Istina je da sam bio mali, ali sam znao šta je inkvizicija, i vidio sam njene žrtve svakog dana, kada sam išao u školu i natrag, kako su ljudi razapeti na krst ili spaljeni, ili žene obješene dok ne umru, ili im rasječene utrobe, pa sam zašutio i nisam odgovorio. Pa mi reče otac:

„Šta ti je što ne odgovaraš!? Da li možeš da kriješ ono što ću ti reći?“
„Da“, rekoh.
„Da ga kriješ čak i od svoje majke i tebi najbližih ljudi?“, upita on.
„Da“, rekoh.
Reče: „Pridji ka meni. Dobro načulji svoje uši, jer ja ne mogu da podignem svoj glas. Bojim se da i zidovi imaju uši, da me čuju pa da me prijave inkviziciji, pa da me živog spale...“

Približio sam mu se i rekao mu: „Ja dobro slušam, o babice moj.“

Pa on pokaza ka knjizi koja je bila na rafu, i reče: „Da li znaš ovu knjigu, sinak moj?“ Rekao sam: „Ne“.

„Ovo je Allahova knjiga.“

Rekoh: „Sveta knjiga sa kojom je došao Isus sin Božiji.“

Pa se zbuni i reče: „Ne, nikako! Ovo je Kur’an, onaj kojeg je objavio Allah, Jedan Jedini, Koji nema druga i Koji je utočište svemu, Onaj koji nije rodio i rodjen nije i niko Mu ravan nije, najboljem od svojih stvorenja i vodji Njegovih poslanika, našem miljeniku Muhammedu ibn Abdullahu vjerovjesniku Arapinu, neka je mir i blagoslov na njega.“

Otvoriše mi se oči od uzbudjenja, i nisam mogao ništa razumjeti.

Reče: „Ovo je knjiga Islama, Islama sa kojim je Allah poslao Muhammeda svim ljudima... pa se pojavio tamo, iza mora i pustinja... u pustinji dalekoj i suhoj... u Meki, u narodu beduinskom, razjedinjenom, mnogobožačkom, koji nisu znali za pravu vjeru, pa ih je uputio ka tewhidu, i dao im jedinstvo, snagu, znanje i civilizaciju, pa su izašli da osvajaju istok i zapad, dok nisu stigli do ovog poluostrva, do Španije, a njen kralj je bio silnik i arogantan, a njegova vlada nasilnička i tiranska, a njen narod potlačen i siromašan, neprosvjećen i zaostao. Pa su ubili kralja tiranina, oborili nasilničku vlast, i zavladali Španijom i uspostavili pravdu medju ljudima, i lijepo se prema njima ophodili, i osigurali im živote i imetke, te su u njoj ostali 800 godina, i u njoj su napravili najnaprednije i najljepše gradove svijeta. Da, sinčiću moj, mi smo Arapi muslimani...“

Nisam imao vlast nad svojim jezikom od uzbudjenja, čudjenja i straha, pa sam mu povikao: „Šta?! Mi?! Arapi muslimani?!“ Reče: „Da, sinčiću moj, ovo je tajna koju ti prepuštam... Da... Mi... Mi smo vlasnici ovih gradova... mi smo napravili ove zamke, koji su bili naši, pa su postali naših neprijatelja.... mi smo podigli ove minarete na kojima se čuo glas muezzina, pa je počelo na njima zvoniti zvono... mi smo osnovali ove džamije, u kojima su klanjali muslimani poredjani u saffove pred Allahom, a ispred njih njihovi imami, uče u mihrabima Allahovu knjigu, pa su to postale crkve u kojima su svećenici i monasi, koji recitiraju indžil... Da sinak moj, mi smo Arapi muslimani, ostavili smo trag na svakom mjestu u Španiji, i ispod svakog otvora u zemlji njenoj su ostaci nekog od naših predaka, ili nekog od naših šehida. Da... mi smo napravili ove gradove, mi smo osnovali ove mostove, mi smo utrli ove puteve, mi smo iskopali ove kanale i mi smo posadili ovo drveće... Ali prije četrdeset godina... Da li slušaš? Prije četrdeset godina, prevaren je jadni kralj, Ebu Abdullah Mladji, posljednji od naših kraljeva u ovim gradovima, obećanjima Španaca i ugovorima sa njima, pa im je predao ključeve Granade, i dozvolio im prostore svog naroda, i grobove svojih predaka, pa je otišao na Zapad, da tamo umre sam, usamljen, kao beskućnik i begunac. A oni su nam obećali slobodu, pravdu i nezavisnost. Ali, kada su zavladali, prekršili su sve svoje ugovore, pa su osnovali inkviziciju, pa su nas prisilili na kršćanstvo, i jako nas pritiskali na ostavimo svoj jezik, uzeli su našu djecu, da ih oni odgoje na kršćanstvu. To je ta tajna koju si vidio, od našeg skrivanja našeg ibadeta, i naše tuge nad onim što vidimo od ponižavanja naše vjere i ispaštanja naše djece. Četrdeset godina, sinčiću moj, a mi smo strpljivi nad ovom kaznom, koju ne podnosi ni kamenje stijena, čekamo olakšanje od Allaha, ne očajavamo, jer je očajanje u našoj vjeri zabranjeno, vjeri snage, sabura i borbe. Ovo je ta tajna, o sinčiću moj, pa je sakrij, i znaj da život tvog oca visi o tvojim usnama, a ja se, tako mi Allaha, ne bojim smrti, niti mrzim susret sa Allahom, već volim da ostanem živ, dok te ne podučim tvom jeziku i vjeri, pa te izbavim iz tmina nevjerstva u svjetlost imana. Idi sada u svoju postelju, sinak moj...


******************


Poslije toga, kada god bih vidio balkone Alhambre ili minarete Granade, uhvatila bi me snažna trzavica, i osjetio bih čežnju i tugu, mržnju i ljubav, kako preplave moje srce, i puno puta bih sebe zaboravio, tokom dugih sati, pa kada bih se osvijestio zatekao bih sebe kako kružim oko Alhambre, kako joj se obraćam i kako je korim. Govorio bih:

„O Alhambra... O voljena i krasna, zar si zaboravila svoje graditelje, i svoje vlasnike, one koji su te nahranili dušama i srcima svojim, i napojili te krvlju i suzama svojim, pa si zaboravila njihovo obećanje i odbila njihovu ljubav? Zar si zaboravila kraljeve lovce, one koji su kružili tvojim hodnicima, naslanjali se na tvoje stubove, i koji su te preplavili... Ono što želiš od slave i veličanstva, sjaja i ljepote, pa oni su ponosni i plemeniti, oni koji, ako govore svijet ćuti, a ako narede odgovorilo bi vrijeme. Zar si se navikla na zvona poslije ezana? Zar si zadovoljna monasima poslije imama?“

Zatim bih se pobojao da me ne čuju neki svećenici inkvizicije, pa bih pohitao kući, da naučim još jedan ders arapskog koji mi je držao moj otac. Kao da ga sada vidim kako mi naredjuje da mu napišem strano slovo, pa bi on napisao njegov ekvivalent na arapskom, i govorio: „Ovo su naša slova.“ I kako me podučava njihovom izgovoru i pisanju, a zatim mi drži predavanje o vjeri, podučava me abdestu i namazu, da stojim iza njega i klanjamo tajno, u ovoj sobi punoj bojazni. A strah da ne pogriješim pa da otkrijem tajnu se nikako nije odvajao od njega, pa bi me iskušavao i pratio mi moju majku, te me ona pita:

„Čemu te je naučio tvoj otac?“ „Ničemu“, rekao bih. Pa bi rekla: „Ja imam vijest o onome čemu te podučava, pa ne krij to od mene.“ „On me doista ničemu ne podučava“, rekao bih.

Kada sam usavršio arapski, i razumio Kur’an, i znao pravila vjere, upoznao me je sa njegovim bratom u ime Allaha, pa bismo se nas trojica sastavljali da ibadetimo i učimo Kur’an.

******************


Zatim se je pojačala osorost inkvizicije, pa je pojačala mučenje ostatka Arapa, tako da ne bi prolazio dan u kojem ne bismo vidjeli dvadesetoricu ili tridesetoricu razapete na krst ili žive spaljene, kako ih kažnjavaju najgorom i najstrašnijom kaznom, pa bi im otpadali nokti, a oni to vide svojim očima, pa bi ih napajali vodom dok im ne nestane daha, zatim bi im pritiskali noge i bokove vatrom, pa bi im kidali prste i bila bi im ključala voda sipana u usta, kao što bi bili i bičevani dok im meso ne otpadne.

To je trajalo dug period, pa mi jednoga dana reče otac: „Sinčiću moj, ja doista osjećam da mi se smrtni čas primakao, i da ću pasti kao šehid od njihovih ruku, pa će mi možda Allaha podariti džennet, te da tako ostvarim veličanstvenu pobjedu. Ja više nemam svrhu na ovom svijetu pošto sam te izvadio iz tmine nevjerstva, i prenio ti najveći emanet, onaj pod čijim teretom skoro da padnem, pa kada me zadesi smrt, ti se pokoravaj ovom tvom amidži, i ne suprotstavljaj mu se ni u čemu.“

*****************


Prošli su mi ti dani, i bila je crna noć od zadnjih noći u mjesecu, kada me je moj amidža pozvao i naredio mi da idem sa njim, jer nam je Allah olakšao put bjekstva ka zapadnoj obali, gradu muslimana, pa sam rekao: „A moja majka i otac?“

Pa je postao strog prema meni, i jako me je povukao za ruke i rekao. „Zar ti nije naredio otac da mi se pokoravaš?“

Pa bih išao sa njim, mali, prisiljen, dok se nismo udaljili od grada i okružila nas noć, te mi reče: „Strpi se sinak... jer Allah je propisao tvojim roditeljima sreću, na rukama inkvizicije...“

******************

Stigao je dječak u zapadnu zemlju, i od njega je nastao alim, pisac, gospodin, Muhammed ibn Abdurrefi’ El-Endelusi, i Allah je dao korist od njega i njegovih djela...
******************
 
[1] Radnja se odvija u periodu poslije progona muslimana iz Endelusa.
 
 
 
Preveo: Ersan Grahovac