Dr. Sulejman Topoljak

U ovoj studiji mi nije cilj da govorim o da’wi sa islamskog pravnog stanovišta, niti o važnosti i značaju da’we za očuvanje i širenje islama, niti o velikim nagradama koje čakaju daije i na ovom i na budućem svijetu. Glavni cilj ovoga rada biće da dá nekoliko preporuka i da skrene na neke propuste i omaške koje se dešavaju ili koje se svjesno ili nesvjesno čine prilikom vršenja ove najčasnije dužnosti na ovom svijetu. Nije mi namjera da bilo koga optužim, napadnem, omalovažim niti neki drugi dunjalučki prolazni cilj.

Sve što će se reći u ovom radu je samo iz čitste namjere, u ime Allaha subhanehu we te’ala, a iz velike brige za islamom i želje da on dopre svugdje dokle dopire noć i dan, te da ga prihvati sto više ljudi da bi se spasili i osigurali sebi vječnost i sreću na oba svijeta. A Allah subhanehu we te’ala najbolje zna svačije misli.

Islam je jedina vjera koja je upućena cijelom čovječanstvu, ljudima i džinima. Prema tome, Poslanik a.s., koji je donio tu vjeru, Poslanik je cijelog čovječanstva. To znači da su islam i njegov Poslanik a.s. poslani cijelom čovječanstvu. U mnogo ajeta se jasno i nedvosmisleno kaže da je Poslanik a.s., poslan cijelom čovjencanstvu, iz čega se razumije da je i islam poslan svim ljudima. Zadatak Poslanika a.s. je upravo bilo poslanstvo i misija po uputama Allaha subhanehu we te’ala. Nakon Poslanika a.s. dužnost širenja i dostavljanja ovje vjere na sebe su preuzeli muslimani sve do Sudnjega dana, i ako ne izvrše taj emanet biće odgovorni i pitani za njegovo ne izvršenje. Odavde se onda može nazrijeti velika važnost i odgovornost da´we. Vjera islam, kojoj se poziva čovječanstvo, ima odredjene, načelne motode koje su univerzalne, prihvatljive, primjenjljive i djelotvorne sve do Sudenjeg dana. Stoga i onaj koji poziva islamu mora se držati načela i metoda koje je odredio Allah subhanehu we te’ala i njegov Poslanik a.s. da bi se ostvario uspjeh.

Vjera je, kako kaze Poslanik a.s.:"Savjet Allahu, Njegovu Poslaniku, Njegovoj knjizi, islamskim vladarima i običnom svijetu " i "Vjernik je vjerniku ogledalo". Življenje i preporučivanje istine i strpljenja donosi sreću ovoga i spas budućeg svijeta. Za ove preporuke ne tražim nikakav dunjalučki interes ili materialnu korist. Želim samo da ukažem na putkaze koji će nam pokazati cilj i poticati nas ustrajnosti do ostvarenja cilja, koji je na tom putu neophodan.
Od vaznih putokaza su:

Onaj koji korača ili se sprema da krene ovim putem mora se naučiti, kako bi mogao da stigne do cilja, obaveznosti poštovanja stručnosti svakog posla, zanimanja i nauke. Svaka nauka ima svoje stručnjake i eksperte koji se konsultuju o problemima iz te oblasti i gdje nije dopušteno konsultovanje eksperata iz nekih drugih oblasi. Tako npr. nije dopuštneo nekom inžinjeru da daje savjete iz medicine, niti je dopušteno nekom ljekaru da dijeli pravne savjete, pa cak mu nije dopušteno da daje medicinske poreporuke iz oblasti u kojoj nije stručan. Npr. nećemo konsultovati jednog ginekologa o bolestima srca ili jetre. Takodje i u islamu važi ovo pravilo pa zato islamske nauke ne smiju biti jedna slobodna paša na kojoj je svakome dopušteno napasati stada, odredjivati granice i izdavati fetve i savjete.

Mnogi će se, mozda, suprostaviti ovoj postavci i opravdati je time što će reći da islam nije vlasništvo nikoga, ni uleme , ni vladara, ni obična svijeta, nego je vjera upućena svakome i zato svako ima pravo da tumači i da govori o njoj onako kako on to shvata i razumije. Pogotovo kad se zna da u islamu nema, niti islam poznaje stalež svećenstva, tj. klera. Tačno je da islam ne poznaje kler, ali on poznaje, priznaje i zahtijeva da se osposobe i specijalizuju stručnjaci iz raznih oblasti islamske nauke koji će pravilno tumačiti Allahovu subhanehu we te’ala vjeru i propagirati je cijelom svijetu onako kako to Allah subhanehu we te’ala i Njegov Poslanik alejhi selam žele. Tu postavku potvrdjuje i to što svako u islamu ne može biti mudžtehid, nego se mudžtehidom smatra samo onaj koji ispuni odredjene uvijete i dostigne odredjeni stepen obrazovanja iz raznih oblasti islamskih nauka.

Možemo čak sigurno tvrditi da islam podstiče odredjene ljude koji imaju smisla za naukom i zadužuje ih da se specijaliziraju u nauci i znanju kako bi mogli poducavati svoj narod. Allah subhanehu we te’ala u Kur’anu veli:
Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske znanost i neka opominju svoj narod kad im se vrate. (Et-Tevbe, 122)

Takodjer, mnogi ajeti nam naredjuju da konsultujemo i pitamo upućene u razne nauke općenito a islamske posebno, iz čega se razumije da je dužnost islamskog Ummeta da iškoluje stručan kadar iz raznih oblasti kako bi mogli izvršiti ovu Allahovu subhanehu we te’ala naredbu. Jer , kako i koga ćemo pitati ako u našem društvu i zajednici ne postoje učenjaci i stručnjaci koje trebamo konsutovati? Slijedeći ajeti nam to naredjuju:
Pitajte upućene ako vi ne znate. (El-Enbija, 7)
I niko te neće obajvestiti kao Onaj koji zna (Fatir, 14)
I upitaj o Njemu onoga koji zna. (El-Furqan, 59)
A da se oni s tim obrate Poslaniku i učenjacima, saznali bi od njih ono sto žele saznati.( En-Nisa, 83)
Poslanik, a.s. u jednom podužem hadisu veli: "Ubili su ga, Allah ih ubio, zašto nisu pitali kada nisu znali, jer lijek neznanju je pitanje".

Pored ovolikog insistiranja na obaveznosti poštivanja stručnosti, specijalizacije i konsultovanja onih koji su dostojni toga, naići ćemo medju nama na mnoge koji ne poznaju izraz „ne znam“ i koji odgovaraju automatski na svako pitanje koj im se postavi iz oblasit islamskih nauka. Izdaju fetve i za najpreciznija pitanja u vjeri, a da za to ne posjeduju ni najminimalnije uvjete. Lahko sebi daju pravo da izdaju fetve i da bivaju istovremeno muftije. Takvi se ne libe reći da se ne slažu sa većinom uleme i da je svako drugi osim njih pogriješio. Oni svoje stavove opravdavaju time da oni nisu mukallidi, već mudžtehidi, jer vrata idžtihada su otvorena. Tvrdnje su djelimično ispravne. Zna se ko može biti mudžtehidom. Moramo priznati da je ovo jedna veoma opasna pojava koja je danas zahvatila cijeli islamski svijet, tj. zahvatila njegovo polje da’we. Ovakvi sliče onima koji su pročitali jednu stranicu jedne ogromne knjige i na osnovu te pročitane stranice misle da su shvatili poruku knjige. Smatram da nije dopušteno da se bavi da’wom onaj ko ne zna fikh i bonton da’we. Takav može više naštetiti da’wi nego joj koristitit, jer u islamu je zabranjeno sve u čemu ima više štete nego koristi.

Takvim bih preporučio da pogledaju kako je naš selefu-s-salih imao odnos i kako se odnosio prema ustanovi fetve. Neki od selefa su zamjerili svojim savremenicima za njihovu smjelost i toliku odvažnost prilikom izdavanja fetvi, prigovarajući im riječima:"Neki od njih izdaju fetvu i za takva pitanja koja kada bi bila postavljena Omeru r.a. sazvao bi radi toga i sakupio sve ashabe učesnike Bedra." Od njih se, takodjer, prenosi da su rekli:"Najsmjeliji za fetvu, najsmjeliji je da skoči u vatru." Četvorica pravednih halifa, i pored toga što su posjedovali toliko znanje, sazivali bi ashabe učenjak i prvake da bi se s njima konsultovali i da bi saznali njihovo mišljenje, uvijek kada bi se suočili sa teškim i zamršenim pitanjima i tako bi nastajao konsenzus ashaba. Monogi od ashaba ne bi željeli izdavati fetve na pitanja nego bi ih prosljedjivali drugima ili bi govorili da ne znaju odgovor na postavljeno pitanje.

Utbe bin Muslim veli:"Družio sam se sa Ibn Umarom trideset i četiri mjeseca, i najčešće kada bi bio upitan o nečemu odgovaro bi da ne zna." Ibn Ebi Lejla veli:"Doživio sam stodvadeset ashaba ensarija pa kada bi neki od njih bio upitan o nekom pitanju, prosljedjivao bi ga drugom i tako redom sve dok se opet ne bi vratilo prvom. Svaki bi od njih kada bi trebao citirati neki hadis ili kada bi bio upitan o nekom pitanju, volio da to uradi neko drugi umjesto njega." Ata bin Saib veli:"Doživio sam i takve, kada bi neko od njih bio upitan o nečemu i počeo odgovarati na postavljeno pitanje, tresao bi se od straha."

Ako pogledamo kakav je odnos tabiina bio prema instituciji fetve, vidjecemo da se on nije mnogo razlikovao od odnosa ashaba. Tako se prenosi da je najučeniji i najznaniji od njih, Seid bin Musejjeb, kada bi izdavao fetve govorio:"Bože spasi me i spasi njih od mene."
Imami mezheba se ne bi nimao libili reći da ne znaju ako nešto ne bi znali. Po tome se naročito isticao Malik. Prenosi se od njega da je rekao:" Ko bude pitan o nekom pitanju, on bi trebao prije nego što odgovori da se sjeti i zastane pred Džennetom i Džehenemom, da se zapita kakav će njegov završetak biti na drugom svijetu i da tek onda odgovori na postavljeno pitanje."
Ibn Kasimi, učenik Malikov, veli:" Čuo sam Malika da je rekao: "Ja razmišljam o jednom pitanju više od deset godina i sve do sada nisam ga odgonetnuo."
Ibn Ebi Hassan veli:" Malik je bio upitan o dvadeset i dva pitanja, odgovorio je samo na dva poslije ponavljanja riječi "la havle we la kuvvete illa billah:"

Ovo nikako ne znači da je svakom zabranjeno baviti se naukom. Bavljenje naukom je fard, i to se traži od muslimana od bešike do kabura. Ali takvi moraju znati da oni ma koliko učili, uvijek će biti potrebni stručanjacima šerijatskih nauka, jer te nauke imaju svoju terminologiju, metodologiju, svoje tajne, temelje i sekundarne stvari, koje oni nisu upoznali niti im vrijeme, situacija i uvijeti to dopuštaju. Takodjer, moraju se osuditi postupci onih koji napuštaju razne fakultete da bi se posvetitli da’wi ili da bi studirali šerijatski fakultet, bez obzira što su neki bili na pragu diplome i nakon što su bili najbolji studenti dotičnog fakulteta. Ovakvi trebaju znati da je studiranje svih korisnih nauka sa nijetom da se pomogne ljudima uopće, a muslimanima posebno, u ime Allaha subhanehu we te ‘ala, fard kifaje, ta da se time stiče visoka deredža i nagrad od Allaha subhanehu we te’ala insaAllah.

Zato svaki musliman koji uči nauke pod gore spomenutim uvjetima imat će nagradu kao i onaj koji je u džihadu, jer će se tinta uleme na Sudnjem danu mjeriti krvlju šehida. Takvi isto moraju znati da će naša borba u budućnosti sa sljedbenicima neistine uveliko zavisitit i od toga koliko ćemo im se biti spremni suprostaviti na raznim poljima tehnološkim, tehničkim i naučnim sredstvima. Kako ćemo to postići ako budemo svi učili Šerijat i svi budemo šejhovi? To možemo i argumentovati praksom Bozijeg Poslanika a.s., jer kada je on poslan Mekkelijama, oni su se tada bavili raznim zanimanjima i poslovima. Ja ne poznajem predaju u kojoj stoji da je Poslanik a.s., tražio od nekog ashaba da ostavi svoje zanimanje i da se posveti da’wi osim ako je posao koim se bavio islamski bio nelegalan ili je dotično ashab bio potreban za neku drugu funkciju od općeg interesa i za koju je bio naročito sposoban.

Ako svaka nauka ima svoje stručnjake i specialiste i ako taj zakon vrijedi i za islamske nauke i ako nam je Allah subhanehu we te’ala naredio da ga poštujemo, onda bi oni koji idu ovim putem i koji se pripremaju da njime kroče trebali gledati od koga će uzeti vjeru, tj. znanje, jer su vjera i znanje emaneti a znamo da svako nije povjerljiv i da se svakom ne može povjeriti emanet niti se od svakog može preuzeti emanet. Upravo što su neki ljudi slabići pa se povedu za raznim iskušenjima i pokleknu pred raznim požudama i pohlepama. Posmatrajući i proučavajući vjerske tekstove koji govore o tome može se zakljuciti i preporučiti daijama da vjeru i islamsko znanje uzimaju od ljudi koji su uspjeli kod sebe spojiti pobožnost, znanje i umjerenost.

Osnova islamske nauke je Kur’an i hadis. Medjutim, da bi se ta dva izvora pravilno shvatila neophodno je i nužno obratiti se na tefsire, komentare hadisa, na fikh islamskih pravnika tj. na intelekutalne produkte onih koji su se služili tim izvorima, postavili temelje islamskim nukama, na osnovu njih izveli pravila i ostavili nam neprocjenjivo bogatstvo, koji može zanemartiti samo onaj koji je neznalica ili koji je umišljen i ohol.

Zato ko sebe smatra znalcem Kur’ana i hadisa a u isto vrijeme optužuje, napada i potvara islamsku ulemu nije dostojan, tj. nije povjerljiv da se od njega uzme vjera i islamska nauka. ¹ Isto tako, ko direktno uzima znanje od uleme ili iz mezheba, zapostavljajuci kur’anske i hadiske tekstove, takav je zapostavio temelje vjere i izvore Šerijata, tj. islamskog prava. Postoje oni koji se specijalizuju u nekim naukama koje nisu direktno povezane sa Kur’anom i hadisima kao što su: historija, filozofija, sociologija ili tesavvuf itd. Mora nam biti jasno da takvi nisu kvalifikovani da izdaju fetve i da se od njih uzimaju šerijatske ili islamske znanaosti. Treba zapamtiti da se znanje ne uzima od učenjaka čija su djela oprečna njegovu govoru. Pod tim podrazumjevamo pobožnost koja se mora naći kod onoga koji poziva ovoj vjeri. Temelj te pobožnosti je strah od Allaha subhanehu we te’ala koji je plod znanja. Uzviseni veli :
„A Allaha se boje od robova Njegovih uceni“ (Fatir, 2)
Ovaj strah i bogobojaznost kod alima ja regulator koji ga sprečava da nešto kaže o Allahu subhanehu we te’ala i Njegovoj vjeri što ne zna ili u što nije sigurn, da svoje znanje stavi u službu nekog nevjerničkog-nasilničkog sistema ili vlasti i tako proda svoju vjeru za tudji dunjaluk.

Pod umjerenost koju smo spomenuli misli se na umjerenost koja je odlika islama i njegovih sljedbenika. Mora se priznati da smo u današnje vrijeme u cijelom islamskom svijetu iskušani sa dvije vrste ljudi koji sebe smatraju ucenjacima. To su oni koji pretjeruju u vjeri i oni koji omalovažavaju vjeru, tj. ekstremi i anarhisti, kao sto veli Hasan el-Basri:"Ova vjera će se izgubiti izmedju ekstrema i anarhista:"

Tako ćemo vidjeti da neki od ovakve uleme skoro sve zabranjuje, dok ćemo na drugoj strani vidjeti neke druge koji skoro sve dopuštaju. Vidjet ćemo da neki smatraju da je vadžib slijediti odredjeni mezheb i u isto vrijeme zatvaraju vrata idžtihada kao što ćemo na drugoj strani vidjeti one koji ne priznaju mezhebe i apsolutno ne uvažavaju to intelektualano blago koje smo naslijedili. Vidjećemo i formaliste i bukvaliste koji se zadovoljavaju formom ne obazirući se na suštinu, bit i šerijatske nakane. Vidjećemo, takodje, i one koji su pretvorili vjerske tekstove u tijesto i oblikuju ga kako to odgovara njihovim interesima ili interesima onih koje su sebi za božanstvo mimo Allaha subhanehu we te’ala uzeli.

Od ovakvih daija ne smije se uzeti vjera niti znanje, nego će se traziti od učenjaka koji idu srednjim putem izmedju puteva ekstrema i anarhista. Potražiće ulemu koja je spojila razum i takvaluk, koja je uskladila stvaranot i vjerske norme i koja razlikuje obicne od nuznih situacija, posebno od obicnih ljudi itd. Imam Sufjan Sevri je rekao:" Znanje je olakšica od pouzdanog i povjerljivog, jer otežati i zagorčati zna svako."

Treći putokaz na putu da’we je da se olakšava ljudima općenito a običnom svijetu posebno. Nema ničega lošeg u tome da musliman u nekom ili nekim pitanjima slijedi ono što je sigurnije i teže. Medjutim, ako bude stalno ostavljao olakšice i slijedio ono što je teže onda će islam postati vjerom poteškoća a Allah subhanehu we te’ala želi ljudima od Svoje vjere da im bude lahka i prihvatljiva.
Onaj ko posmatra pažljivo kur’anske ajete i hadiske tekstove i praksu ashaba zapazit će da svi zajedno pozivaju olakšanju, uklanjanju poteškoća a udaljavanju od ekstremizma i otežavanja. Navest ćemo nekoliko ajeta koji jasno upućuju na to :
Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoća imate (El-Bekare, 185)
Allah ne želi da vam pričini poteškoće. (El-Maide, 6)
Allah želi da vam olakša, a čovjek je stvoren kao nejako biće. (En-Nisa, 2?)

Takodjer, postoje mnogobrojni hadisi koji podstiču na olakšanje i udaljavanje od žestine i pretjeranosti. Navest ćemo samo neke:
Prenosi Ibn Abbas r.a. da je Poslanik a.s. rekao:"Čuvajte se pretjeranosti u vjeri, jer oni koji su bili prije vas propali su zbog toga."Ahmed Nesai, Ibn Madze i Hakim sa vjerodostojnom predajom.
Od Ebi Hurejere se prenosi da se neki beduin pomokrio u dzamiji, pa su ljudi krenuli prema njemu da ga kazne za to. Poslanik a.s. im je rekao:" Ostavite ga, i prospite vodu na mjesto gdje je mokrio, jer vi ste poslani da olakšavate a ne da otežavate." (Buhari)
Takodjer, Poslanik a.s kad god je bio u mogućnosti da bira od dvije stvari izabrao bi lakšu ako nije bila zabranjena. (Muttefekun alejhi)
Jednom prilikom je rekao Muazu r.a. kad je oduljio učenje u namazu dok je bio imam:"Zar ti dovodiš ljude u iskušenje, Muaze ?!" To je ponovio tri puta.

To znaci da strogost prema ljudima i stalno traženje od njih da rade ono teže za njih je fitna i stavljanje u kušnju. Iz ovoga primjera možemo izvesti zaključak da je dopušteno čovjeku da bude strog prema sebi tražeći ono što je savršenije i potpunije, ali mu nije dopuštno da to traži od običnog svijeta, jer će ih tako svjesno ili nesvjesno rastjerati od vjere i dovesti u iskušenje. Radi toga bi Poslanik a.s., kada bi sam klanjao imao najduži namaz, a kada bi klanjo ashabima imao najkraći namaz. On je tu praksu naredio i onima koji će doći poslije njega ovim riječima:" Kada neko od vas bude klanjo ljudima neka skrati, a kada bude kanjao sam neka odulji koliko hoće." (Muttefekun alejhi).

Iz svega što smo naveli o ovom putokazu vidimo da je olaksanje uvijek potrebno, poželjno i naredjeno u islamu, a posebno danas, kada su vjera i iman kod ljudi slabi, kada je materijalizam zavladao svijetom, kada je nemoral toliko raširen i skoro postao normalan da se smatra osnovom ljudskog zivota a moral izuzetkom, i kada je vjeru postalo teško držati kao žeravicu u ruci.

Sve ove stvati traže i zahtijevaju olakšice i olakšanja. Zbog toga su islamski pravnici za ovakve situacije u kojima se danas nalazimo i njima slične donijeli slijedeća pravila: "Poteskoća priziva olakšanje. Stvar kada postane nesnosnom zahtijeva iznalaženje prinudnih riješenja i kada zlo zavlada onda ono biva uzrokom olakšanja"

Oni koji kroče ovim putem ili koji se pripremaju da krenu njime moraju da upoznaju, razumiju i zapamte ovaj znak na putu da’we koji od njih zahtijeva da slijede kur’anski program i metode da’we definisane u ajetima sure En-Nahl, gdje Allah subhanehu we te’ala naredjuje daijama da slijede u svom radu slijedeća sredstva i metode.:
Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i sa njima na najljepši načina raspravljaj (En-Nahl, 125)
Ako pažljivo proučimo ovaj ajet vidjet ćemo da on ne upućuje na lijepu raspravu nego traži najljepšu, što znači, ako postoje dva načina raspravljanja-jedan lijep a drugi ljepsi- vadzib je daiji da upotrijebi ljepši način ne bi li privukao otudjena srca i udaljene duše. Tako npr., ako sa nekim raspravljamo prvo moramo da iznadjemo da li medju nama postoje neke zajedničke tačke na kojima bi se mogli složiti pa da sa tih zajedničkih tačaka krenemo dalje na bi li se složili i na onim stvarima u kojim se prije nismo slagali. Ovo je upravo kur’anski način raspravljanja.

I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način, ne sa onima koji su nepravedni, i reci "Mi vjerujemo u ono što se objavljuje vama, a naš Bog i vaš Bog jeste jedan, i mi se Njemu pokoravamo (El-Ankebut,46)
Ako se ovako traži od muslimana da poziva i raspravlja sa nemuslimanima, kako tek treba da se raspravlja sa onim koji je musliman, s kojim nas veže vjersko bratsvto?!

Neki ne prave razliku u dostavljanju isitine mudrošću i grubošću, iako medju njima nema povezansoti. Mudar i uspješan daija je onaj koji drugome dostavi istinu na najblaži i najljepši način a da pri tome ne zaostavi ni najmanji dio istine. Stvarnost nam govori da grub i nepromišljen način prilikom da’we uništava i zasjenjuje lijep sadržaj onoga čemu se poziva. Zato su neki učenjaci rekli:"Ko traži da se radi dobro neka to radi na lijep i prihvatljiv nacin." Imam Gazali u poglavlju o naredjivanju dobra i sprecavanju zla u svom poznatom djelu Ihjau ulumud-din veli:"Naredjivati dobro može samo ko je blag u onome što najredjuje, blag u onome što zabranjuje, obazriv u onome što naredjuje, obazriv u onome što zabranjuje, fakih u onome što naredjuje i fakih u onome što zabranjuje:"
Dalje Gazali navodi da je neki čovjek ušao kod halife Me’muna grubo, neuljudno i neobazrivo od njega tražeći da radi dobro i da se kloni zla ne znajući da svako mjesto i situacija mora imati obraćanje i govor koji mu odgovara. Me’mun je na to rekao:" O ti, budi blag u svom nastupu, jer je uistinu Allah subhanehu we te’ala poslao onoga koji je bolji od tebe onome koji je gori od mene. Poslao je Musa a.s. i Haruna, koji su bolji od tebe, Faraonu,koji je gori od mene i naredio im ovo:
Idite Faraonu, on se doista osilio,pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pokajao. (Ta-ha, 43)

Ko proučava Poslanikov a.s. metod da’we zapazit će da je on prezirao grubost, osornost i neuljudnost u da’wi. To nam i sam Kur’an potvrdjuje i veli:
Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. (El-Imran, 159)
Židov koji ga je pozdravio riječima Es-samu alejkum- što znači- neka je propast nad tobom- Poslanik a.s. mu je blago rekao"Neka je i nad tobom:" Medjutim Aiša r.a mu je žestoko i osorno odgovrila, nasto je Poslanik a.s. rekao:" Allah zaista voli blagost u svakoj stvari:" (muttefekun alejhi)
"Kome bude uskraćena blagost, uskraćeno mu je svako dobro." (Muslim)br> "Allah je, doista, blag i voli blagost, i nagradjuje i daje za blagost više nego za grubost ili bilo šta drugo." (Muslim)
"Gdje god da dodje blagost uljepaša ga, a gdje god dodje grubost unakazi ga."(Muslim)
Ovo smatram dovoljnim dokazima onima oji su u da’wi uzeli grubost i osornost da se toga trebaju okaniti i umjesto grubosti prihvatiti blagosti i razumjevanje.

Oni koji se bave ovim najcasnijim poslom moraju ako žele da im posao bude uspješan i plodotvoran naučiti, zapamtiti i poštivati ovaj znak na putu da’we. Ovaj znak sadrzi nakoliko veoma važnih tačaka na koje ćemo ukratko ukazati.

Prilikom pozivanja u islam mora se paziti na prava roditelja i rodbine. Ne smije se odnositi prema roditeljima, braći, sestrama i ostaloj rodbini sa grubošću i osornošću, pravdajući to da su oni zalutali i da su na stranputici. Da bi smo to argumentovali dovolja nam je samo ovaj ajet:
A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnog smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se na ovom svijetu velikodušno ponašaj. (Lukman, 15)

Poznato je da nema većeg grijeha od širka, ali i pored toga Allah subhanehu we te’ala nije rekao da ih opsujemo, izgrdimo i da ih napustimo, nego nam je rekao ako dodjemo u takvo iskušenje da im se ne pokorimo u tim nagovaranjima, ali i pored toga nam Allah subhanehu we te’ala naredjuje da ih poštujemo i da se prema njima velikodušno i blagonaklono odnosimo.
Takodjer, ko je od vas citao dijalog Ibrahima a.s. sa svojim ocem, koji je naveden u Kur’anu, vidio je i zapazio kakav odnos i poštovanje treba biti od strane djece prema roditeljima kada ih pozivaju Allahovoj vjeri, pa čak i kad su roditelji mušrici. Kakav tek odnos i postovanje treba biti od strane djece prema roditeljima koji su muslimani pa makar i bili griješnici.

Ovo se pravo mora poštovati i paziti na njega prilikom pozivanja islamu. Prema starijim se ne smijemo ponašati i obraćati kao prema ostalima smatrajući da su u islamu svi isti. Nema sumnje u to da je ovako shvatanje jednakosti u islamu pogrešno. Pod ravnopravnosti u islamu se misli na ravnopravnosti u ljudskom odlikovanju i općim prvima. Medjutim ova ravnopravnost ne isključuje postojanje posebnih prava koja treba poštovati i uvažavati, kao što su rodbinska, bračna, komšijska idr. Islamski bonton je da mladji poštuju starijeg, a stariji da bude samilostan prema mladjem. Poslanik a.s. veli:" Nije od nas ko nije samilostan prema našim mladjima i ko ne poštuje naše starije." (Ahmed)

Onaj ko je imao velike zasluge na ovom polju i koji je ulozio veliki trud u podučavanju ljudi islamu i dobru bio je iskušavan na ovom putu. Taj trud i iskušenje se ne smiju zaboraviti, omalovaziti ili zanijekati. Pogledajmo Poslanikov a.s. odnos prema Hatibu bin Ebi Beltau, koji je napisao pismo Kurejsijama u Mekki u kojem ih obavještava o Poslanikovim a.s. pripremama za osvojenje Mekke, što je Poslanik a.s. držao u strogoj tajnosti. Taj Hatibov postupak nagnao je Umara r.a. da zatraži od Poslanika a.s da odsiječe vrat tom munafiku, našto je Poslanik a.s. rekao:"Šta znaš, možda je Allah subhanehu we te’ala pogledao na učesnike Bedra i rekao:"Radite šta hoćete, sve sam vam oprostio."
Znači, samo učestvovanje u bitci na Bedru, borbi koja je rastavila istinu od neistisne, nagnalo je Poslanika, a.s da primi njegovo opravdanje i da kaže o svim učesnicima Bedra ovo što je rekao.

______________________________________________________________
¹ Naravno, potrebno je znati da i ulema može pogriješiti te da je dužnost onih koji znaju da im na tu grešku argumentovano ukažu. Argumentovano ukazivanje na greške se niukom slučaju ne može smatrati napadom.(op. redakcija)