To je rat: epidemija života, sramota čovječanstva!

To je rat: Ispune se umovi naukama i spoznajama, ruke naprave djela i gradjevine, prefinjenosti i ornamente, i roditelji ulože sebe i blago za podizanje djece i njihov odgoj, pa kada se završe jake i stabilne gradjevine, procvjetaju i napreduju nauke, podignu se zgrade, život uzme svoje ukrase i dekore, dodje rat i sve to uništi, pa ga učini pokošenim, kao da nije prosperiralo juče...

Teško se ratu.... teško mu se ukoliko nije radi odbrane časti ili života ili vjere!

 
            Sve je mirno mirnoćom noći i tamnom tminom groba, osim jednog udaljenog kršćanskog šatora, prigušena svjetlost prosijava iz njegovih otvora i rupa, i slabo se šaputanje iz njegove unutrašnjosti čuje, ako bi obratio pažnju, čuo bi glas žene kako govori narodnim jezikom, govori prijateljici: „Zašto te je rastužila noć o Helena, i ko je obnovio tuge tvoju, i pokrenuo bolove tvoje? Da li se plašiš ove tmurne bitke u kojoj smo se našli, i trpimo njenu vatru radi odbrane kabura Mesiha? Ili je to tuga za Luisom koji te je preokupirao? Ne tuguj, o Helena, ovaj završetak je bio sudjen, on ga je znao i ka njemu koračao smiren i zadovoljan, pa se ti strpi, o sestro, jer doista je Luis na nebu. Zar ti se ne svidja to što je poginuo na putu kršćanstva? Pa nemoj dozivati očaj da se miješa sa tvojom snažnom dušom u ovom času u kojem trebas biti strpljiva i postojana!“

 
            Zašutjela je Helena, i vratila se tišina koja preplavi svijet... prošao je dug period, a da se u njemu nije čuo glas, ali je svjetlost ostala da prosijava kroz otvore šatora... zatim se pojavio Mjesec, uzdigao se nad svijetom licem svojim bez sjaja, kao da je obolio, bolestan, ili mrtav, na samrti, pružao je svoje zrake dok ga je noć zastirala, pa se pojavi kroz nju ta usamljena, strašna pozornica, a njena je mutnoća usamljenost i teror povećavala... Zatim izadje žena iz šatora, i sjede u njegovoj blizini, razmišlja i promišlja, a bila je u tridesetim, ali, kao po svom običaju, nije prestajala biti fascinatne pojave, nježnog tijela, izuzetne ljepote. Gledala je u sve te šatore, razasute po podnožjiam planina i stijenama. Pruža pogled ka vojsci svojih neprijatelja muslimana koja je napravila visoke tvrdjave da štiti zidine grada i brani ih, pa razmišlja o ovom strašnom životu koji živi, a njena se duša ispunjava kajanjem nad njenim životom ostavljenim u prošlim noćima, kada je bila u njenom selu sakrivenom u kamenu stijene od stijena Albe, nije znala osim ovaj mali svijet koji je na istoku bio ograničen prostrtom dolinom, a na zapadu stenovitim, uskim moreuzem, a sjeverno i južno fascinirajućom borovom šumom koja kao da grli selo, i pruža se lijepim podnožjima, to je stenoviti zid koji je poznat po svemu tome, što da okružuje i čuva od uznemirivanja.
 

            Vidjela bi kada bi neko ušao u dolinu i sakrila bi vojnika od naroda u njenim mnogobrojnim vijugama i krivinama. A što se tiče ovog kamenja, i ovog vrha koji nadgleda selo, nije nijednog dana razmišljala o tome da istražuje ono što je iza toga, i nije svojim mislima penjala u visine, pa vidi šta je tamo... Pa kako ju je bacila i ostavila sudbina u ovaj udaljeni i čudni svijet, za kojeg nije znala, niti je mislila da postoji? Kako joj je propisano da izgubi svog voljenog muža, i da živi usred straha i smrti?

 
            Pojačala joj se tjeskova, i povećala joj se žudnja za njenom spokojnom prošlošću, pa je sebi predstavila fantaziju sela, vidjela ga je pred sobom, posmatrala šumu koju seku seoski mladići i djevojke svakog jutra i večeri, kako bi došli do izvora pa su se gurali da dopru do njegove ukusne i izvrsne vode pa da pićem utole žedj tijela njihovih. Spomenula je kako je poznavala njenog voljenog momka, kojeg je prvi put vidjela na vratima njegove kuće usred šume, pa je osjetila kao da njegove oči prodiru u njenu dušu i zauzimaju njeno srce... I vidjela ga je poslije toga u šumi, ali se nije usudila da mu otkrije svoju ljubav.... a da li se na to usudjuje djevojka? Sve dok nije došao taj srećni dan, koji u karavani njenog života prolazi prelijep i pun svjetlosti, u odnosu na njene ostale dane, mutne i tmurne... Pa je sjela sa njim ispod tog drveta, izolovana, na najsladjem sastanku u njenom životu, sastanku u kojem je izjavila rodjenje ljubavi u njenom srcu... bila je srećna u ovom selu, živjela je u bašči ljubavi, nije znala osim za svoje srce i za svog Gospodara, kada bi osvanula išla bi u crkvu njenog Gospodara, jer nije znala bolju Božiju kuću od te, pa bi se okrenula svom Gospodaru molitvnom koju je zapamtila... Šetala bi šumom sa svojim voljenim mužem, njena ruka u njegoovj, dok ne bi stigli do crkve, dok je njen voljeni pod „svetim drvetom“, pa bi obavila molitvu ljubavi po vjeri ljubavi. Selo je cijelo bilo u sigurnosti i miru, dok nije došao taj čovjek, pa se na selo spustio belaj, pogodile ga nesreće, pa se zamuti njen čisti život, kao da je mirni bazen u koji upadne kamen sa brda. Selo je toga jutra ležalo u postelji sigurnosti, konzumirajući ostatak noćnog sna, da bi ustalo sa Suncem i radilo na ostvarenju tog sna, a šuma je činila svoju molitvu, a borovo drveće se je sakupilo za ibadet u gomilu, i stalo je pred Stvoriteljem svojim u redove poredjano, i price su pjevušile svoje molitve na minberima grana, dok su ruže i ljiljani stojali u baščama skrušeno slušajući. Slušala su brda, šutjela je dolina... Ovu skrušenu molitvu u hramu prirode nije pokvario osim uzvik koji se čuo izmedju dvije planine, kojeg ispušta glas konja, kao da je glas kao da je glas ranjenog, koji svoj uzvik miješa sa krvlju svojom, pa se čuje glas crven i krvav iz kojeg kapa krv, zatim slijede bez prekida krvavi uzvici, i pojačaše se žestoko i strašno, pa su unosili paniku u seoske kuće, avlije i gnijezda, pa se njeno nasmijano jutro zamijenilo jutrom sumornim, mutnim i ružnim licem, pa su ljudi otišli da utvrde kakav je to glas i da ga prekinu, pa su vidjeli jednog svećenika otkrivene glave, raščupane kose, obukao grubu pokajničku odjeću, i počeo je da im govori nekad na latinskom, nekad na francuskom, šta su razumjeli i šta nisu.. Govorio je plačući, sa žaljenjem, čupajući svoju bradu, upozoravajući na nestanak kršćanstva i gubitak vjere, pozivajući ka izbavljenju „svetog groba“, iz ruku „nevjerničkih muslimana“, pa je to uzbunilo umove, dalo polet srcima, entuzijazam je potisnuo logiku, pa su ljudi sve zaboravili mimo ove vatre koja je kolala venama, hodila ka mozgu pa ga zapalila. Ustadoše da prate monaha, ne znajući ni kuda, ka izbavljenju Mesihovog groba iz ruku „nevjerničkih muslimana“, onih koji su ga uvrijedili i prezirali.

       

            Povjerovali su Helena i njen muž u ono što su im rekli, da su muslimani ljudožderi, da su ljudski vukovi, i da su neprijatelji Mesiha... Podigli su se da brane vjeru, onu sa kojom su se igrali oni koji se igraju sa vjerom, i eksploatisali je i uveli medju sinove Ademove ovaj strašni masakr, te su uzeli novorodjenče i putovali sa svima, ka Bejtu-l-Maqdisu... Vraćala joj se uspomena na njenog voljenog muža, pa bi briznula u plač, a je njen glas probudio njenu prijateljicu, koja je izašla da je vidi.

 

            „Šta ti je Helena? Zašto plačeš? Zašto ne spavaš?”

            Ali nije odgovarala, već je nastavljala da plače, pa bi se vratila da je pokuša razveseliti i utješiti.

             “Šta te tišti o Helena? Odgovori, razgovaraj sa mnom, ne ubijaj sebe svojom šutnjom.”

             Luis!

             Izadje njegovo ime kao duboki uzdah iz dubine srca, natopljen suzama, te se vrati plaču.

             - Strpi se sestro moja, doista je on na nebu, a kod tebe je Luis junior, zar ne čuješ kako plače? On je njegov sin, o Helena, sin voljenog, pa šivi radi njega. Pokaži mu vrste sreće i radosti, to će veseliti Luisovu dušu. Evo ti dijete, o Helena, zar ne vidiš da ga tvoj plač boli?”
 

            Pa je Helena uzela dijete, pritiskajući ga uz svoja prsa, zatvorenih očiju, ljubi ga u njegov topli vrat, plakalo bi njeno lice na njegovim grudima. Zatim bi stavila svoj obraz na njegov obraz, šapuće Luisovo ime, kao da se njime sjeća rodjenja ljubavi....

 

******************

         

            Uspavala je Helena svoju prijateljicu, i ugasilo se ovo iscrpljeno svjetlo, koje je prosijavalo iz šatora, te prodjoše sati noći...

 
            A logor muslimana je bio tih, u tami, i nije u njemu vidjeti ništa osim svjetla koje je sijalo iz šatora Sultana[2], dok je vojska spavala, odmarala se od teškoća prošlog dana, u kojem su utonuli u najžešći rat koji su poznavali, i dali su divovski trud sve dok nisu mogli da probiju put do blokirane Akke, dok je pomoć neprijateljskoj vojsci dolazila sa mora, i samo što muslimani nisu pali u očaj, kada su vidjeli te pomoći, ali ih je pogled Sultana učvrstio, a on je gledao u brodove kako nose krstove na kopno, ali ga nije pokolebalo ono što je vidio, niti je strah ušao u njegovo srce, već ih je gledao srećan i optimističan, vjerujući u Allahovu pobjedu. Obavijestio je vosjku kadija Ibn Šeddad, Sultanov prijatelj, i rekao im je da je Sultan lično prebrojao sedamdeset brodova od ikindije do noći, da su pristali uz kopno, donoseći pomoć i zalihe, pa nije malaksao niti je oslabio, niti se je njegovo vjerovanje u Allaha promijenilo, u Onog, za Koga vjeruje da pobjeda od Njega dolazi. I bio je Sultan najumorniji od svih, jer je on lično direktno vodio sve poslove oko rata, zatim je promijenio položaj poslije bitke, i izložio svoju dušu opasnostima, a zatim je noć proveo budan, sredjujući stvari koje se tiču muslimana, ne mareći za svoj rahatlu niti zdravlje na putu uzdizanja Allahove riječi.

 
******************
          

            U tom času koji obasjava, ukazala su se dva čovjeka u tami, kako traže logor muslimana, koračajući sa oprezom i skačući po stijenama sa lahkoćom i vrijedno, a jedan od njih je nosio nešto malo, zavijeno bijelom krpom, prislonio to nježno na svoja prsa, obuhvatio ga svojom lijevom rukom, a desnom uhvatio iskukanu sablju bojeći se da ga ne iznenadi zasjeda ili ne napadne neprijatelj u ovoj dubokoj tami, i ćutjeli su. Kada su prošli barikadu i ušli u logor muslimana, na sigurno, odložili su svoje sablje na zemlju, sjeli da se odmore, a onaj prvi je zadržao ono što je nosio na podlaktici, obuhvatio ga krajem odjeće bivajući izuzetno pažljiv prema tome, i reče svom prijatelju:
 

            “Šta vidiš da nam Sultan govori? Da li ga vidiš zadovoljnog našim djelom, a on je taj koji nas je savjetovao da ne napadamo žene i djecu, i da ne ne činimo ništa loše nenaoružanima, i da ostavimo svećenike, i nije nam dozvolio kradju osim od onih koji ratuju protiv nas, od vojske? Zar ne mrzi ono sa čime smo noćas došli, pa da njegova srdžba prema nama bude mnogostruko veća od njegovog zadovoljstva nama onog dana kada smo otjeli onog vojskovodju iz njegove postelje?”

 
            A drugi zašutje, kao da razmišlja o Sultanovoj srdžbi, i traži izlaz ka spasu iz ove depresije u koju su upali, zatim podiže svoju glavu iznenada, a lice mu bijaše zasijalo svjetlom nade, pa reče:
 

            “Zašto da se ljuti? Zar nam Allah nije dozvolio da uzvratimo na neprijateljstvo njime sličnim? Zar nisu oni započeli ovo prvi put, pa su terorisali naše žene i pokrali našu djecu, pa smo se strpjeli i uzdigli nad tim da im uzvraćamo djelima sličnim njihovim, pa su nam to uzeli kao slabost, te su se udubili u svoje zlo i i nisko neprijateljstvo? Zar ćemo ih ostaviti da rade šta žele, a da ka njima ni ruku ne ispružimo?”

 
            Pa se smiri prvi na ovom dokazu, te su ustali da idu ka ovom mjestu koje je nekad bilo bašča cvijeća i zelenih brda prekrivenih travom, ali ju je rat učinio praznom pustinjom, jednim otvorenim grobom, i obukao joj odjeću krvi otkinutih jetri njene djece. Kada stigoše do šatora Sultana, i nadjoše ga vedrog, znali su da nije spavao, te su stali da čekaju dozvolu da mu pokažu ono sa čim su došli, jer je on lično pregledao sve veliko i malo...

 
            Pa prodje sat, i noć se približila kraju, a oni stoje, te čuše pokrete i vidješe izaslanika kako pokušava da udje od Sultana, pa mu ne dozvoliše dok ih ne obavijesti da nosi hitnu pošiljku koja se ne može nikako odložiti, pa je obaviješten Sultan, te mu je dozvolio i primio ga u smoći, u kojoj nije bio niko osim Ibn Šeddada kadije. Zatim izadje izaslanik u žurbi, a poslije njega izadje i Ibnu Šeddad, razglasavajući da će Sultan da spava malo, a to je bilo u ranoj zori... Ona dva čovjeka su izgubila nadu u susret sa njim, te su otišli da čekaju jutro.

 
            Kada je bilo jutro, prvi čovjek je otišao da sretne kadiju Ibn Šeddada, pitajući ga o Sultanu, a bio mu je prijatelj, te mu je ovaj rekao da je izaslanik nosio Sultanu strašnu vijest, da vojska njemačkih krstaša maršira ka jugu zastrašujućem broju, a niko od vodja muslimana na sjeveru nije mogao da ih zaustavi na sjeveru ili da im stane u lice, pa su se muslimani našli izmedju dvije vatre. Razmišljao je Sultan o ovoj stvari, zatim je okupio kraljeve i vodje, a nije donosio konačnu odluku bez savjetovanja sa njima, pa su brzo ustali iz svojih postelja i lišili se svojeg rahatluka u ovoj kritičnoj noći, u kojoj i jači i strpljiviji ljudi trebaju odmor. Kada ih je sakupio, iznio im je problem, pa su mu dali svoju pokornost, ali su se bojali smjelosti ka ove dvije vojske, i uznemirila ih je ova opasnost koju nije očekivao niko od njih, a ovi kraljevi i vodje nisu bili uplašene kukavice, već su bili junaci usred bitke, i gospoda medju postojanim, nisu izgubili vjeru sa kojom su se suprotstavljali svim vojskama Evrope, koje je kontrolisao mrski fanatizam, i nije bilo te hrabrosti kojom bi odbili ove ogromne legije. Pa su ih podijelili na dva dijela, dio za smrt na zemlji, koji je dobio svoju kaznu za zlo neprijateljstvo, i drugi dio, poletni, ne znaju gdje je stanica, pa je osvanuo nasilni četvrtak pod njihovim plaćenim sabljama, i njihovim trijumfalnim uzvićima, kao što se raspe stado ovaca kada čuje glas lava i osjeti njegove očnjake... I nisu zaboravili ukus pobjede koju su okusili, niti kraj slavni kraj kojim su zapečatili prošle dogadjaje u kojima su upali u mnoge nevolje, ali u svom tom kraju bitaka nije bilo ništa slično ovoj stvari čiju je vijest donio izaslanik... Spao je entuzijazam u njihovim dušama, ako nije iščezao. Zatim se malo pritajio, da bi ponovo podigao i ustao. Što se samog Sultana tiče, on nije opuštao niti mekšao, i entuzijazam sultana ne mogu dostići sve stvari ovog svijeta. Oni su doista od velikih ljudi, koji imaju velike duše, ali kako da imaju dušu poput Sultana?! Pa kada je Sultan vidio njihov strah, raspustio ih je, i ostao sam, zabrinut, razmišljajući...

 
            Reče čovjek: “Za ime Boga, šta je to uradio Sultan? Kako da sam nosi sva iskušenja pod kojima planine padaju, i čitavi narodi su nemoćni da ih podnesu?”

 
            Reče kadija Ibn Šeddad[3]: „Sjeo je da razmišlja o problemu, crta planove bitke, zabrinut je, sustigao ga je umor i neispavanost, a ja ga gledam, sa nama nema trećeg osim Allaha, pa ga zamolih da spava jedan sat da se odmori, pa je pomislio da mi se prispavalo i rekao mi: “Možda ti je došao san.” I ustade... Pa sam izašao, hodajući ka svom šatoru, pa nisam tamo stigao već sam se okupirao nekim svojim stvarima, dok se nije pojavilo jutro. Pa sam se vratio na početak, i našao sam Sultana kako prolazi pokraj vode, a zatim reče, gledajući u mene: „Uopšte me nije uzeo san.” Pa rekoh: “Znam.” Reče : „Odkud?” Rekoh: „Jer ja nisam spavao niti je ostalo vrijeme za san. Zatim klanjasmo namaz, i sjedosmo na ono na čemu smo bili, te sam počeo razmišljati o mom problem, i o tome šta nosi od važnosti i teškoće, pa sam spomenuo da je Qutejbe ibn Muslim upao u jednu od teškoća, a ratovao je protiv Turaka, te ga je spopala tjeskoba, umnožio neprijatelj, i dao je sve što je mogao od snage i varki, pa mu to nije ništa pomoglo. Pa je rekao: “Gdje je Muhammed ibn Wasi’?” Rekoše: “On je skroz desno, povijen kraj luka, pokazuje prstom ka nebu.” Pa je zablistalo lice Qutejbe i obradova se, i uvjeri se u pobjedu. Reče: “Tako mi Allaha, taj prst mi je draži od sto hiljada poznatih sablji, i oštre moći.” Pa kada im je Allah dao pobjedu, reče mu: „Šta si to radio?” Reče: „Sakupljao sam ti sve puteve.”[4] I spomenuo sam da vojskovodje muslimana koji su osvojili svijet i pokorili kraljevine i zavladali Zemljom, nisu njome zavladali svojom snagom i brojem, već su zavladali svojom vjerom i traženjem utočišta od Allaha. Vidio sam Sultana da je posvetio svoj život džihadu na Allahovom putu, da je prodao sebe Allahu, i nije manjkao ni u jednoj obavezi, niti je izostavljao nafilu, već bi dolazio kad bi god nastupio namaz, i slušao bi govor medju safovima, tako da nije o njemu poznato da je poslije vlasti krenuo ka dunjaluku ili da je pohitao ka slastima života, i postao sam ubjedjen da se njegova dova ne odbija, i da je evlija, kad ljudi nabrajaju evlije, i on je muteqija, bogobojazan, ako se spominju bogobojazni.

 
Rekao sam mu: „Palo mi je nešto na pamet, i to smatram korisnim, inšaAllah.” Reče: „Šta je to?” Odgovorih: „Težiti ka Allahu, Njemu se odazvati, i na Njega se osloniti u otklanjanju tuge..“ Reče: „A kako to da uradimo?“ Rekoh: „Danas je džuma, neka se vladar okupa, klanja, udijeli tajnu sadaku u ruku kome je potrebna, i neka dovi Allahu na sedždi.“

 
Pa reče: „Bože moj, prekinuli su mi se dunjalučki sebebi za pomaganje tvoje vjere, i nije mi ostalo osim težnja ka Tebi, držanje za Tvoje uže, i oslanjanje na Tvoju blagodat, Ti si mi dovoljan i divan li si Ti zaštitnik.“

 
            A Allah je Plemenitiji od toga da razočara onog ko kod Njega utočište traži.

 
******************

            Prekinuo je kadija svoj govor i pogledao u ženu koja se približila, želeći Sultana, a ona otkrivena, viče jezikom svog naroda i očajava plačući, pokazuje znakove straha i uplašenosti, pa joj se približio i upitao šta je njen problem....

 
            To je bila Helena lično, ustala je i nije našla svoje dijete, pa je izašla iz šatora, iskolačenih očiju, ludo uzvikujući ime djeteta, trčeći bez pravca, idući svakim putem, pitajući svakog koga vidi o svom djetetu. Da li je vidio njeno dijete? „Gdje je otišlo moje dijete? Šta da radim? Pomozite mi, nadjite mi moje dijete! Gdje je otišlo? Ko ga je uzeo?! Da li ga je vuk pojeo? Da li su vukovi ušli u logor? Ili ga je ukrao razbojnik? AH!!! Gdje si dijete moje?! Zar mi ga nećete vratiti?! Smilujte se o ljudi, nadjite mi moje dijete...“

 
            Krenula je da trči po cijelom logoru, dok nije stigla do šatora vojskovodja i provalila unutra, pa je pala pred njihovim stopalima, plačući i vičući... Obuzelo ih je sažaljenje ali su bili nemoćni da joj pomognu. Zašutjeli su.. A ona je intenzivirala svoj plač i molbu, pa je vidjela jednog vojskovodju da šalje nekog Salahudinu.
          

            „Doista je on velikodušan i častan čovjek, junak plemeniti, i ne smatramo da će zatvoriti svoje uši pred molbom žene u agoniji, koja padne na njegova stopala, plačići, ponižena, nadajući se da joj vrati njeno jedino dijete... On je taj koji je juče uhapsio vodju francuskih krstaša, pa kada je bio pred njim, čekajući smrt, nije vidio od njega osim počast i dobročinstvo, kako se brine o njemu, sprema ga i podiže njegovu sjedeljku i pratio ga za Damask zbrinutog, počašćenog, pa vodja nije mogao svoj pogled ka njemu podići zbog svoje nemogućnosti da se zahvali, i jer se stidio sebe kada bi uporedio što je uradio Sultan, i ono što je uradio on sa onima koje je zarobio od Sultanovih vojskovodja.“

 
            Vojskodja se složio sa onim čime je opisan Salahuddin, od plemenitosti, časti i humanosti, te su poslali ženu ka njemu, pa je ona krenula da trči dok nije ostala bez daha, prisiljavajući sebe da trči brzo, želeći da preseče cijeli put jednim skokom, da poslije toga vidi svojeg sina, ili da joj dodje smrt, bojeći se da ne zakasni makar za tren, pa da njenog sina pogodi kakvo zlo... O Allahu smiluj se majkama!

 
            Njena je duša bila poput bijesnog mora, ne smiruje se jedan talas a da ne doće drugi... A slike su joj se vraćale u njenu dušu neprestano, smjenjujući se jedne za drugima, pa dok je sebi predstavila njenu sreću zbog susreta sa djetetom, pohitala bi sa svojom žurbom, a kada bi razmišljala o njegovoj propasti, zastala bi za tren, kao da sudbina udari svojom rukom o njeno lice, ali ona bi sklanjala ove slike iz svoje duše i nije željela da se uz njih smiri. Vratila bi joj se jaka i svijetla nada, i miješao bi se sa nadom strah i sažaljenje, zatim bi joj preletjele slike njenog prethodnog života, prošli bi horizonti njene duše brzinom munje i protresli je jako, zatim bi nastavila ka svom cilju i vraća se slika djeteta, i okupira svu njenu maštu...

 
            Kada je stigla do barikade, povikaše joj: „Stani!“ Pa stade, gledajući šta žele...  A nije znala šta je barikada, šta su radovi, i nije došla osim sa vjerom koju su zloupotrijebili pozivači u zlo, i zbog te vjere su zloupotrijebili i nju za svoje koristi, pa su joj oduzeli njenog muža i njeno dijete, i otrovali je, kao što su otrovali hiljade ljudi, agonijom patnji! Počela je da plače medju njima, poput lavice koja je izgubila svoja mladunčad, i da im se obraća na francuskom: „Moj sin, moj sin o vojnici? Vratite mi ga, želim svog sina, zašto ste ga uzeli? Zašto kažnjavate jadnu ženu? Gdje je on? Jeste li ga ubili? Ne, ne vidim na vašim licima znakove zvjerstva, ja osjećam sažaljenje na ovim licima, pa zašto mi ne vraćate moje dijete?“

 
            Ali oni nisu razumjeli ništa, pa te vratila svom plaču dok nije došao čovje od njih koji zna njen jezik, pa je upita: „Ko je tvoj sin o ženo?“ „Moj sin je Luis. Ja sam Helena. Vratite mi ga, želim da vidim Sultana.“ Pa ga obuze milost, i pusti je da ide, i pokaza joj pute ka Sultanovom šatoru, te je otišla trčeći.

 

******************

 

Reče joj kadija: „Ali Sultan je sada zauzet. Moraš da čekaš sahat.“ „Ne, ne, molim te, bojim se da se mom sinu kakvo zlo ne desi, pusti me ka njemu.“ Pa joj reče kadija: „Idi sa ovim čovjekom.“ I naredi mu da je ostavi jedan sahat u šatoru zarobljenika, dok joj Sultan ne da dozvolu, i ne obavijesti je o njenom problemu. Mislila je da je na putu ka Sultanu, pa je išla užurbano, ćuteći, pa kada su sa njom ušli u šator, i vidje zarobljenike, počela je da viče i plače, pa je njeno vikanje uznemirilo zarobljenike i raširilo se dok nije dostiglo šator Sultana, pa je poslao da je traže... U kraju šatora je bio zarobljenik koji se zbunio kada ju je vidio, zalupalo mu je srce, i njegov pogled je ostao vezan za nju dok nije izašla kuda je došla, pa je ostao zamišljen i zapanjen. Poznavale su se na njegovom licu strašne misli i zamisli, i uspomjene daleke, zatim je spustio glavu u svoje ruke, ostajući ćutljiv, savila se njegova rebra pred vulkanom, onim koji je eksplodirao poslije nekoliko minuta, pa je ustao zatvorenik vičući poput zvjeri koja govori: „Želim da je vidim, želim da je vidim!“

 
Prestravio je njegov glas ostale zatvorenike, a oni ga znaju nježnog poput jagnjeta, pa su se približili, pitajući ga, ali im nije odgovarao, niti im je govorio. Požurila je ka njemu straža, obraćali su mu se, pa nije odgovarao osim ovaj uzvik, te su njegov problem iznijeli Sultanu i uveli ga kod njega... Kada se pridružio sijelu Sultana, sagnuo je glavu i stao poslušno, a veličanstvenost Sultana je njegovu dušu ispunjavala poštovanjem ka njemu, i osjećao je iskrenu zahvalnost zbog onoga što je vidio od plemenitosti Sultana u ovom dugom periodu kojeg je proveo kao zarobljenik kod njega. Zatim je podigao glavu, i počeo da upućuje pogled po cijelom sijelu pa je ugledao Helenu, a ona zadovoljna, smirena, njeno dijete u njenom zagrljaju, vratili joj ga, pa gleda u Sultana pogledom zahvalnost i ljubavi. Zatim ju je vidio kako iznenada ustaje i klekne pred njim[5], poljubi njegova stopala i počnu joj kapati suze, pa se je Sultan unervozio i uspravio je, nije mogao da se kontroliše, a zatvorenik je pohitao kao njih nesvjesno, i kada ga je dijete vidjelo dozvalo ga je: „Baba“... i ušlo je medju njegove ruke... Žena je pogledala zbunjena, jedva da je vjerovala u ono što je vidjela, počela je da gleda oko sebe da se uvjeri u ono što vidi, da zna da li je na javi ili u snu. Zatim povika: „Luis! Ti si živ?!“ Razumede Sultan priču i pocrvene mu lice od stida, te ih ostavi da se grle.

 
******************

 
Kada ih je Sultan vidio, našao ih je da kleče pred njim pokušavajući da mu se zahvale, iz njihovih usta je izlazilo nerazumljivo mrmljanje, pa im reče: „Mi ne radimo osim ono što nam naredjuje naša vjera.“ Reče žena: „Da li ti tvoja vjera naredjuje ovo?“ Reče: „Da. Doista je islam milost svim svjetovima, za cijelo čovječanstvo.“ Reče ona: „A da li je ova milost dovoljna da obuhvati i jednu jadnu ženu, koja želi da bude srećna i živi u miru, u sjenci Islama?“

 
Prosvijetli se lice Sultana, te joj reče: „   Doista Allahova milost obuhvata sve.“ „Kako ću postati muslimanka?“, upita ona. Reče: „Da posvjedočiš da je Allah Jedan, i da je Muhammed Njegov poslanik. La ilahe illallah, muhammedun resulullah.“ Pa izgovori te riječi, okrenu se ka svom mužu i nadje da i on izgovara šehadet...

 
******************

 

 Izadjoše, a njegova rua u njenoj, spominjući slatku prošlost i spokojno selo. „Ostavili smo ljubičicu o Helena, zelenu, gotovo zrelu, pa da li je poslije nas procvjetala ljubičica, i proširila svoj miris po dvorištu? I drvo jabuke, da li vise njeni plodovi? I smekšale njene grane? A izvor, da li je i dalje čist? Ah, Helena! Da li je za nas povratak u tu srećnu dolinu, i te šume u kojima je rodjena naša ljubav, rasla i upotpunila se?“

 
„Ne, o Luise, nećemo se vratiti. Ako je naša ljubav rodjena u toj šumi, pa ona je proživljena ovdje pošto je umrla. Ovdje si mi vraćen, ovdje si spoznao Allaha, ovdje si vidio plemenitost, čistoću i humanost, ostaćemo ovdje o Luise... Zar ovo nije Zemlja u kojoj je rodjen Mesih? Mi nismo izgubili Mesiha, već smo obradovani pored njega Muhammedom!“

 
******************
          

            I napredovala je islamska vojska poslije nekog vremena, koračajući ka trijumfu, izgovarajući Allahu ekber, i La ilahe illlallah, a Luis musliman je bio na čelu te vojske!

 

[1] Radnja se odvija u Palestini, za vrijeme krstaša.

[2] Salahuddin Ejjubi.

[3] Pisac Salahudinovog životopisa.

[4] Tj. dovio je za njega, a dova je jedan od najvećih uzroka pobjede. Allah nam je naredio da pripremimo protiv njih koliko možemo od snage samo radi zastrašivanja, ne za pobjedu, jer nije pobjeda za onog sa najjačim oružjem, niti sa onog sa navećim brojem, već za onoga kome Allah želi pobjedu. A pobjeda je samo od Allaha, daje je kome On hoće.

[5] Pred Salahudinom.

 Priredio: M. Grahovac