Katharina Mommsen, Gete i islam, sa njemačkog na bosanski jezik preveo Vedad Smailagić, Dobra knjiga, Sarajevo 2008.

Goetheova percepcija islama u naučno-kritičkom sagledavanju

Napokon i jedno opsežno i studiozno, naučno utemeljeno i relevantno djelo o Goetheovom susretu, poimanju i percepciji islama. Sve do objavljivanja ovog izuzetno vrijednog djela u bosanskim tekstovima, kako to s pravom uočava akademik Enes Karić u predgovoru knjige, nije zauziman kritički stav o Goetheovom odnosu prema islamu. Katharina Momsen u knjizi nas je utješila podsjećanjem da se muslimanska ulema u Njemačkoj također nije potrudila da svestranije, naučno objektivnije i nepristrasnije prouči i kritički valorizira dosta složen odnos prema islamu slavnog njemačkog pjesnika i književnika Johan Volfgang Goethea. Dokaz tom površnom razumijevanju Goetheovog odnosa prema islamu je i fetva koja se može naći na internetu pod http.//www.freeyelow.com / members3/abdallah/goethe.html jednog šejha iz Weimara, Abdulkadira Al-Murabita, koju je objavio 19. decembra 1995. godine u kojoj se Goethe posthumno proglašava muslimanom. Štaviše, veliki pjesnik je svojom oduševljenošću islamom toliko zbunjivao i same ortodoksne kršćane koji su stekli utisak da je Goethe u tajnosti musliman, ali se nije smio dovoljno jasno o tome izjasniti.
Goetheovo razumijevanja islama i islamskog kulturnog kruga uopće moguće je motriti kroz tri ključne oblasti kojima je slavni njenački pjesnik posvetio značajnu pažnju u svojim književnim djelima, prvenstveno u njegovom djelu Zpadno-Istočni Divan. To su Goetheovi stavovi i komentari O Kur`anu i njegovom učenju, Getheovo proturječno razumijevanje Poslanikove ličnosti i naročito njegove prakse. i napokon Gotheov intenzivan umjetnički doživljaj orijentalnog pjesničkog nasljeđa i stvaralaštva.

Kur`an u Goetheovom umjetničkom poimanju Božanskog

Za Goethea je bilo van svake sumnje da je Kur`an poput Biblije sveta knjiga. Od rane mladosti ovaj genijalni pjesnik  je pomno iščitavao prijevode Kur`na na latnskom, engleskom i njemačkom jeziku. Kao dvadesetčetvorogodišnjak pokazivao je posebno interesovanje za suru Krava, a posebno za mjesta na kojima se govori o rajskim ženama. Nemali broj njegovih pjesama u Divanu bio je izravno inspirisan Kur`anom. Katharina Mommsen ističe začuđujuću činjenicu „s kolikom preciznošću Goethe, koji nije bio u stanju da čita Kur`an u arapskom originalu, odgoneta njegovu poruku i prenosi je u svome njemačkom jeziku. Najrječitija ilustracija te Pjesnikove sposobnosti i dara je njegov poznati četversotih, čija je prva dva stiha doslovno preuzeo iz prijevoda Kur`ana:
Bogu pripada sav Istok!
Bogu Zapad isto!
Jug i Sjever sve počiva
U rukama Boga živa.
Goetheovo razumijevanja Kur`ana u stanovitoj mjeri obilježeno je subjektivnom selektivnošću u pristupu kur`anskim temama i dvostrukim stavovima prema sadržajima Kur`anskog učenja. Iz cjelokupnog Kur`anskog učenja Goethea je prvenstveno privlačilo učenje o predestinaciji i monoteizmu.U duhu islamskog učenja o sudbini Goethe je tvrdio „da ono što ljudi smatraju „slučajem“ u biti jeste „Bog“.Njegovo vjerovanje u sudbinu lično mu je pomoglo u teškim životnim nedaćama kojima je tokom života bio izložen. Bezuvjetno predavanje Božijoj volji, nepokolobljiva vjera u predodređenje bila je vjerovatno Pjesnikova najčvršća i najtrajnija veza sa islamom. Na Pjesnikovu fascinaciju Kur`anskim učenjem o sudbini presudno je utjecao njegov najdraži filozof Benedikt Spinoza koji je također isticao da “ono što nam donosi sudbina, mora se podnositi mirno, jer sve neophodno potiče od Božije odluke“. U pjesmi “Slatko dijete, biserna niska“ Goethe se odlučno stavlja na stranu Poslanika koji za sebe smatra da, za razliku od kršćanskog nauka, objavljuje čistu monoteistčku religiju. Goetheov parcijalni i selektivni odnos prema Kur`anu naročito je vidljiv u nastojanju da  u Divanu i Bilješkama  i raspravama uvrsti samo one ajete koji su pobuđivali njegov osobeni umjetnički interes.
Tako Goethe u svome Divanu potpuno zanemaruje temu Džehenema/pakla, ali vrlo angažirano piše o džennetu/raju kojeg Kur`an obećava vjernicima. Tvrdeći za Kur`an da je to knjiga koja „ispunjava protivljenjem i koja nas prinuđava da je poštujemo“ Goethe je očito aludirao na prijetnje kaznama pakla koje je o on još od svoje rane mladosti, kada su slične prijetnje upućivane od strane kršćanskih crkvi, osjećao i smatrao odvratnim.
U Gotheovom selektivnom i antidogmatskom razumijevanju Kur`ana Katherin Mommsen je uočila Pjesnikovo nastojanje u pravcu zbližavanja religija, dijaloga između islama i kršćanstva.“Može se primjetiti da se među Goetheovim zabilješkama iz Kur´ana ne mogu naći nikakve neprijateljske izjave prema kršćanima, kakvih ima, naprimjer, u suri 9., ajeti 29-33.,te da je više bilježio samo one ajete u kojima se govorilo o toleranciji-naprimjer sura 5., ajet 70., gdje se o Jevrejima i kršćanima koji vjeruju (Goethe je podvukao riječ vjeruju) obećava oprost grijeha i primanje u raj. “Goetheov odnos prema Kur`anu je korespodentan njegovom odnosu čitanju Biblije. Obje Svete Knjige Pjesnik je prosuđivao i analizirao kako sa historijske, tako i sa poetske tačke gledišta.

Proturječja u  Pjesnikovom  odnos prema Poslaniku

U svojoj čuvenoj Pjesmi o Muhamedu Goethe poredi Poslanika islama Muhammeda, a.s., s rijekom koja sebi privlači druge ljude. U temeljitom razmišljanju o ulozi Muhammeda, a.s., kao poslanika i predvodnika čovječanstva Goethe ističe Poslanikovu karizmatičnost, mudrost, gotovo nenadmašnu moć ubjeđivanja i intenzivnu težnju da svoje savremenike približi Bogu. U Himni o Muhammedu Goethe naglašava Poslaničku sposobnost da ljude „Prinese do srca Stvoritelja“. Za razliku od Voltaire-a koji je u pamfletu u formi drame Le fanatisme ou Mahomet le Prophete iznio teške karakterne diskreditacije na račun Poslanika u Goetheovom prijevodu  ove drame na njemački jezik Poslanik se pojavljuje kao dobar poznavalac ljudi koji se prilagođava njihovim potrebama. Štaviše u prijevodu drame o Muhamedu Goethe izbacuje i izostavlja negativne stihove o Poslaniku a odbojni karakter Voltairevog Muhammeda Goethe je pokušao ublažiti unoseći u prijevod pomirljive tonove.Ali, Goethe je u svome Zapadno-Istočnom Divanu predstavio i izjednačio sopstvene Pjesničke sposobnosti s  Poslanikovom rječitoću i ubjedljivošću.
U svojoj raspravi sa Poslanikom u poetsko-ironičnom stilu Goethe govori kao jednak među jednakima i na Njegovu kritiku pjesnika odgovara kritikom Poslanika. U svojim ironičnim poetskim tonovima opisao je Poslanika kao „vrlo konsekventnog“u svome negativnom stavu prema poeziji, jer je zabranio sve bajke, dok je sebi dozvoljavao “ponešto bajkovito“ iako uvijek u korist svojih ciljeva. U Bilješkama i raspravama prigovara Poslaniku da je svome plemenu na leđa natovario „turobni vjerski prekrivač“, čime je “zastro svaki izgled za čistiji vjerski napredak.“ Ovakvo Goetheovo oštro suprostavljanje Poslanikovom sunnetu, kao i njegovo otvoreno neslaganje sa zabranom vina u islamu rezultat je Goetheovog uvjerenja da pjesnički genij kojim se ostvaruje utjecaj u svijetu nije i ne smije biti u podređenom odnosu prema ulozi Poslanika.
Katherina Mommsen nam je otvorila oči i pred činjenicom da je proslavljeni islamski pjesnik Muhamed Ikbal, inače veliki Gotheov poštovalac, također razmišljao o duhovnoj srodnosti između  Poslanika i pjesnika:“Da li je cilj poezije stvaranje čovjeka/Da li je poezija, također, nasljedstvo poslanstva.“ Da je kojim slučajem Goethe savremenik akademika Esada Durakovića svoja egocentrična shvatanja o histrorijskoj i magijskoj moći pjesništva vjerovatno bi značajno preoblikovao i usaglasio sa kur`anskom vizijom pjesnika nakon čitanja Durakovićeve  briljantne  analize o suočenju Kur`ana sa pjesništvom, objavljene u knjizi Orijentologija – univerzum sakralnog teksta.

Goetheovi pjesnički uzori na Orijentu

Veliki evropski pjesnici Herder, Lessing, Goethe, kulturi Orjenta su prilazili bez predrasuda i sa osebujnim intelektualnim zanimanjem. Motiv Poslanikovog „noćnog putovanja“ tako se pojavljuje u Herderovim raspravama o Sakespera-u. Orijentalistkinja Annemari Schimel ukazuje na intutivnu vezu između Goethea i Orijenta upućujući na porijeklo Goethove usporedbe Poslanika sa rijekom koju je prvi metaforično izrazio šitski teolog Kulaini još u 10 stoljeću.U Zapadno istočnom Divanu pjesnika Hafiza iz Širaza  Goethe hvali kao velikog poznavaoca Kur`ana i vjernika „tihe prirode“.Čitav Divan prožet je divljenjem Pjesnika Hafizovim stihovima  u kojima ovaj perzijski pjesnički velikan lepršavo pjeva o vinu, opijenosti, točenju, časi, vrču, flaši...
Goethe je Kaisove, tragične ljubavne likove Medžnuna i Lejle vješto preobrazio u likove Hatema i Zulejhe kroz koje je prikazao i vlastitu nesrećnu sudbinu u ljubavi. Goethe je jednako uzdizao i pjesnika Al- Mutanabbija koji je u duhu Pjesnikovog nadmetanja sa Poslanikovom za vrijeme Abasidskog carstva sebe proglasio Poslanikom. Značajan poticaj za pisanje divanskih pjesama Goehe je crpio iz Poezije Abu Ismaila Torgaija, Taija, Šejh Sadija i drugih.
Knjiga Gete i islam je bitno podsjećanje i svjedočanstvo  o dugoj i bogatoj  tradiciji evropskog poimanja islama lišenog negativnih predodžbi o dalekom i i egzotičnom Orijentu. Goetheova nastojanja da prodre u smisao islamskog učenja mogu se čitati I razumjevati   kao antiteze i antipod islamofobičnog, evropcentričnog, stereotipnog, negativno-egzotičnog i vulgarno- simplificirajućeg predstavljanja islama i islamske kulture u djelima nekih orijentalista. Katherina Mommsen nas uzgredno podsjeća na Goetheovo izravno, neposredno čitanje Kur`ana, na njegovo ushićenje arapskim jezikom i islamskom kaligrafijom ukazujući da istinski dijalog među religijama nalazi svoje pretpostavke u upoznavanju religijskih izvora drugih i drugačijih.
Knjigom Katherine Mommsen Goethe i islam prilično su raspršene nepoznanice i iluzije o prirodi Goetheove religioznosti. Njegovo oduševljenje islamskim monoteizmom, Pjesnikova duboka zaokupljenost učenjem o predodređenju, njegovo neskriveno iskazivanje počasti Poslanikovoj karizmatičnosti  i genijalnosti; i izrazito otvoren i tolerantan odnos Goethea prema Orijentu dovoljni su dokazi Goetheovog intenzivnog i kvalitativnog proučavanja islama i poštovanja ove monoteističke religije. U praktičnom i obredoslovnom smislu Goehe nije bio ni musliman ni kršćanin. Za Goetheovo podrobnije razumijevanja odnosa prema islamu i vjeri općenito treba istaći činjenicu da je Pjesnik iskazivao neskrivene simpatije prema heterodoksnim kršćanskim i islamkim pokretima, da je pokazivao nesklonost ka križu kao religioznom simbolu, da je bio protivnik svakog instuticionaliziranog vjerovanja i da je bio ustrajan zagovornik jedne opće, prirodne, univerzalne religije, „religije bez suvišnog ceremonijalnog prtljaga“. Takva religioznost Goethea je sinkretički spoj različitih učenja iz islama i kršćanstva i na tragu je njenih  znamenitih protagonista poput Ernest Blocha, Ibn Tufaila, Spinoze i drugih. Goetheov odnos prema vjeri općenito i prema islamu specifično neodvojivo je od suptilnijeg razumijevanja Pjesnikovog sveukupnog umjetničkog i intelektualnog genija koji je izvan svake sumnje monumentalan i vrijedan svakog divljenja i poštovanja.
Autor: Meho Šljivo, Preporod