Priredio: Ersan Grahovac

Pojavni svijet koji nas okruzuje varljiv je i obojen razlicitim bojama poput lazi. Krece se ka svrsetku i nestanku... on je kao crtez na vodi, kao sara na pesku koju vjetrovi brisu. Bog je iznad ovog svijeta... On je iznad svega. Bog se ne može razboljeti, ostarjeti, umrijeti : nije ispravno ni da ga fiktivno zamislimo poput ostalih stvari. On je Uzvišen nad svim.

Svijet je uokviren granicama vremena i prostora. Bog je iznad vremena i prostora. On se ne svodi na mjesto niti oblik, nema karakteristika prostora. Ne može se riječi da je dole ili gore, levo ili desno, unutra ili vani. Zato On ne zaprema nikakvo tijelo, nije uoblicen nikakvim opsegom, niti je otijelovljen kakvom formom ili oblikom. Obzirom da je iznad vremena, On nema ni doba starosti, nema početka ni svrsetka, nema proslosti, sadasnjošti buducnosti... Ljudski razum je manjkav, ogranicen i samim tim nesavrsen. Ljudski razum moze da razmislja samo u okviru prostora i vremena, i cim se zanemari ta cinjenica mnogi upadaju ko kontradiktornosti sa svojim razumom. Zasto? Zato sto pokusavaju razmisljati i razumom dokuciti ono sto je izvan prostora i vremena. Mnogi postavljaju kontradiktorna pitanja u vezi Boga, a zaboravljaju da im sam razum kaze da Njega razum dokuciti ne moze. Sam razum nam kaze da Apsolutnog ne dokucuje relativni. Sam razum nam kaze da Stvoritelja ne dokucuje stvoreni. Razum je sposoban da shvati ono sto je u okviru prostora i vremena i sto se pokorava zakonima po kojima razum djeluje, razmislja, i cim pokusa dokuciti nesto sto se tim zakonima ne pokorava ili sto je van okvira prostora i vremena. I to mozemo reci i o stvarima koje su u nama nevidljivom svijetu, poput svijeta koji nas ceka poslije smrti, poput Dzenneta i Dzehennema, jer tamo ne vladaju pravila koja vladaju u nasem svijetu, pa o tome razum ne moze suvislo razmisljati, a kako je tek onda kada je u pitanju Stvoritelj, Apsolutno Savrseni i Velicanstveni koji je stvorio i prostor i vrijeme i pravila po kojima nas razum djeluje, kao sto je stvorio i sam nas razum.

Mnogi postavljaju pitanja koja se svode na „Da li Svemoguci moze da bude manjkav“. Sva njihova pitanja se mogu svesti na ovo pitanje, i zdrav razum uocava da je to retoricka varka i da je samo pitanje kontradiktorno samo u sebi i da se zbog svoje kontradiktornosti urusava u sebe samom, i iziskuje isto tako kontradiktoran odgovor. I sam razum kaze da Savrseni ne bi bio Savrseni kada bi ga mogao dokuciti nasavrseni (razum). I sam razum kaze da Svemoguci Koji nije ogranicen ne bi bio to sto jeste da ga moze dokuciti onaj koji je ogranicen (razum). I sam razum ne moze da obuhvati ni djelic ovog univerzuma svojim znanjem i shvatanjem, pa kako onda da obuhvati Onoga Koji je stvorio ovaj univezum i jos vise od toga? I sam razum kaze da je sasvim razumno da mi ne mozemo dokuciti Onoga Koji je nedokuciv i da o Njemu mozemo saznati samo na osnovu onoga sto nam On kaze o Sebi, bez da ulazimo u kakvocu Njegovih svojstava. I sam razum nam kaze da je jedna od odlika Njegovog Apsolutnog Savrsenstva – njegova nedokucivost ogranicenom i nesavrsenom razumu. I sam razum nam kaze da moze spoznati samo dio Njegovog djelovanja na svijet koji je stvoren oko nas, a svakako za ono sto ne mozemo dokuciti necemo biti ni pitani. Zato smo rekli da su izvori ljudske percepcije i spoznaje dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je objavio Stvoritelj izvora nase percepcije svojim poslanicima i vjerovjesnicima, ali i da su ti izvori nase percepcije i spoznaje dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. I vec smo objasnili da sam razum govori kako je Bog Taj koji je vrhovni autoritet i koji je sudac i samom razumu, koji je jedno Njegovo nemocno stvorenje, koji ustvari ne moze ni da postoji, a da ga ON u postojanju ne odrzava. Pa kako da Ga obuhvati? Sam razum nam kaze da mi mozemo dokuciti Bozije zakone u prirodi koja je oko nas, a koja je samo jedan dio Njegovog stvaranja, tako sto uocavamo savrseno uskladjene zakonitosti koje su nam putokazi ka Njemu, ali da ne mozemo spoznati ZASTO. Mozemo dokuciti da dva i dva cine cetiri, ali krajnji odgovor na pitanje zasto je tako a nije drugacije – svodi se na odgovor „Zato sto je Stvoritelj tih pravila tako htio“. On odredjuje pravila i izuzetke iz pravila, On vlada a Njime se ne vlada, Njemu se pokorava, a On se ne pokorava, i covjek upada u gresku kada razum, koji mu je dat da mu osvijetli putokaze KA Njemu, upotrijebi da postavlja pitanja O Njemu. A to je samo jedan od zakona u prirodi, koji se ne pitaju sami niti su sami sebe stvoreni vec neprestano ukazuju na Stvoritelja koji ih je stvorio i njima nas svijet uredio. Ako mi ne mozemo da spoznamo samo jedno ZASTO, sto je opet dio Njegove volje i mudrosti, a i volja i mudrost su samo neka od Njegovih savrsenih svojstava, pa kako da dokucimo Njega samog, kako da dokucimo Njegov odnos prema Sebi? Doista je covjek naspremniji da raspravlja o onome o cemu pojma nema, i doista je covjek ohol kada zeli dokuciti ono ciju nedokucivost i sam razum prihvata. I upravo TU nastaju ona pitanja koja su sama sebi kontradiktorna. Doista sve sto je Stvoritelj stvorio ima svoju ulogu, pa tako i razum, prohtjevi, strasti, emocije. I postavio je jedan od zakona, kojeg mnogi zaboravljaju, a to je da – kada se bilo sta od toga stvorenog upotrijebi za ono za sto nije namijenjeno – dokazi do poremecaja i nesklada. Tako je i razum dat covjeku da mu bude svjetlo kojim ce vidjeti putokaze ka Stvoritelju u ovom nasem zivotnom putu, i kada se upotrijebi za razmisljanje o samom Njegovom Uzvisenom Bicu, koje je, kako i sam razum prihvata, Nedokucivo razumu, automatski razum upada u kontradiktornost sa samim sobom, jer je usao na polje gdje ne vladaju zakoni po kojim je on stvoren da djeluje, da razmislja. Isto tako i radoznalost, koja data covjeku sa razlogom i za odredjenu svrhu, i ako se upotrijebi za ono za sto je i data, u prave svrhe, covjek ce imati koristi, dok ako se upotrijebi za one svrhe za koje nije data covjek od toga nece imati nikakve koristi i sam ce sebe zbuniti. Posljedica tog zakona jeste upravo ovo sto smo naveli, da dok se god ono sto nam je dato upotrebljava u svrhe za koje nam je i dato da ga upotrijebimo, covjek ima neku korist od toga, i sto je blize pravoj svrsi, korist je veca, dok ako se upotrijebi za ono za sto nije namijenjeno, nikakva korist i nikakva dobit osim zbunjenosti i kazne nece dobiti. Doista je zalosno sto ljudi sami sebe u propast bacaju.

A treba biti mudar pa staviti svaku stvar na njeno mjesto, i upotrijebiti sve sto nam je dato upravo za ono zasto nam je dato. U tome nam pomaze i Stvoritelj Licno, Svojim uputama koje je dao u Svojoj Objavi, od kojih je zadnji Kur’an Casni.

Takodjer jedna od zamki, od posljedica koriscenja razuma za ono za sto nije namijenjen jeste padanje u zamke razmisljanja o kakvoci Njegovih Savrsenih Svojstava, zaboravljajuci da su Njegova svojstva onakva kakva samo Njemu dolikuju i da su apsolutno savrsena i van ljudskog poimanja. I onda, samim tim sto razmisljaju o onome sto se ne pokorava pravilima razmisljanja, padaju sami sa sobom u kontradiktornosti. Tako neki Njegova Svojstva zanegiraju, dok drugi sa stvorenjima poistovjete. Pa kad u nasem svijetu mi ne mozemo objektivno sagledati sta je dobro a sta lose, i ako u nasem, stvorenom svijetu – lijepo je ono sto On kaze da je lijepo, a nije lijepo ono za sto On kaze da nije – kako tek onda da mozemo dokuciti ono je vezano za Njega licno? Najvise sto razum moze spoznati jeste manifestacija Njegovog djelovanja i Njegovih Savrsenih svojstava na nas stvoreni svijet, a sto i jeste uloga razuma, i sto ce nam povecati ljubav prema Savrsenom Voljenom. Treba imati na umu da nije isto ono sto je suprotno razumu i ono sto je nedokucivo razumu, da nerazumno nije isto sto i neshvatljivo. Samim tim sto je razum priznao vrhovni autoritet Savrsenom Stvoritelju, otklonio je mogucnost od nerazumnosti Njegovih odredbi i volje. Tako je, samim tim prihvatanjem Njega za vrhovnog autoriteta, a najbolji je vodic Onaj Koji je Savrsen, otklonio mogucnost nelogicnosti u Njegovoj vjeri, Islamu, i samim tim mu je sve sto Od Njega dodje sasvim logicno, jer je krajnji odgovor na pitanje o Njegovim odredbama – zato sto On, iz Savrseno Mudri, tako hoce. To vazi kako za vjerske odredbe, tako i za kosmicke.

Stvoritelj Uzviseni je utočiste i sigurnost u moru uzburkanosti kome duše bacaju svoja sidra, poput ladje koja se ukotvi i baci svoje sidro na stabilno dno da iz njegove cvrstine crpi svoju stabilnost. On je utočiste kome se sve obraca. 

Ne dopiru pogledi do Njega, ali On do pogleda dopire. Postojao je prije vremena i prije stvaranja svijeta kad niceg nije bilo, a postojace i kad se zavrsi vrijeme, kad bude kraj svijeta i kada se sve Njemu vrati. On je Jasno vidljiv po svojim delima, a Skriven po svom Bicu. Uzvišenost pripada samo Njemu. Njemu pripada velicina na nebesima i na zemji. Slova i riječi su nemocne, a misli i znacenje nesposobni da dostignu Njegovo nedostizno Biće.

Nemoguće je spoznati Božije Biće i prodrijeti u Njegovu bit... Nemoguće je vidjeti ga ljudskim okom koje vidi samo ono što je ograničeno prostorom i vremenom. Bog je iznad prostora i vremena. On je obecao vjernicima da ce Ga vidjeti kada u Dzennet udju, a to ce biti na nacin na koji samo Njemu dolikuje. Njemu ništa nije slicno. Bog o sebi govori u prvom licu mnozine: "Mi smo čovjeku blizi od vratne zile kucivice." Zila kucavica je arterija kojom tece krv u vratu. On je nama blizi i od same krvi u nasem tijelu. A ovo znaci krajnju bliskost. On je iznad svega, a opet blizu. On je daleko od naseg poimanja upravo zato što je previše blizu, a skriven zato što je isuviše pojavan. Suncevu svijetlost spoznamo tek kada Sunce zadje. Boje stvari dokucujemo svijetloscu, a ne stvarima. One su plave, crvene i zelene jer apsorbuju razlicite valove svijetlosti. S tminom upoznajemo svijetlost. Bog nema svoju suprotnost da bismo Ga kroz nju spoznali. Božije svijetlo stalno iluminira i On nema sjene. Zato kažemo da se Bog skriva od nas zbog prevelike iluminarnosti i svoje stalnosti. Kako spoznati Onoga ko se spoznajom prikriva? Naša obuzetost uzrocima skriva od nas Uzrocnika… kao npr. Onaj ko se, kada mu dostave djela nekog autora, zabavi ispitivanjem vrste pisma, mastila i papira, a zaboravi govor i znacenja ili se zabavi govorom, a zaboravi autora. U prirodi stalnosti je da prikriva istinu – stalno kretanje lifta prikriva od nas njegovo kretanje, ukoliko se nalazimo u njemu. Tek kada stane vidimo da je bio u pokretu. Slicno ovome i Božija stalnost skrivena je od nas Njegovom prisutnoscu. Njegova prevelika blizina udaljava Ga od spoznaje dok Ga Njegova prevelika pojavnost skriva. On je skriveniji od najskrivenijeg jer je On vidljiviji od najvidljivijeg. Skriven je od nas samo zastorom nasih opsjena…zastorom strasti koji smo navukli na svoje oči. Isto tako niko od nas ne vidi zenicu oka svoga zbog toga što nam je previše blizu...Boga cak nije potrebno dokazivati. Oni koji traze Boga pomocu dokaza to su ljudi sa velom, koji vide kosmos ne vide Tvorca kosmosa... Svijet postoji pomocu Boga, a ne On pomocu svijeta.

A kada je On to isceznuo da Ga treba dokazivati? Bog dokazuje postojanje, a ne obrnuto. Isto kao što svijetlost dokazuje dan, a ne obratno. Strast, pozuda i ljubav za ovozemaljskim životom su samo zastori I prijeprijeke. Nauka oholog i uobrazenog naucnika takode je jedan od najvećih zastora. Obožavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom. Obožavanje Boga znaci, prije svega, čovjekovo oslobodenje od obožavanja materije, strasti, pozuda i polozaja. Ko obožava Boga taj ne obožava masu iz zelje za polozajem i mjestom kod mase. Bićes iskreno predan Bogu samo kad srce oslobodis ovih božanstava i otpises (iz obožavanja) sve ono što nije Bog jedini, kako bi u tvom srcu bilo jedino mjesta za tvog Stvoritelja. Postici ces najveći stupanj obožavanja samo ako uspijes da umrtvis svoje tvari i zelje tako da ono što zelis sebi postane u isto vrijeme ono što ti Bog zeli. Upravo da je tvoja zelja onakva kako će Bog biti zadovoljan tobom, i to je istinski povrtak iskonu. To može samo onaj koji svoju dušu očisti, a dosita je uspio onaj ko je ocisti. To je vrhunac slobode i oslobodenja od svih drugih božanstava. A kako se čisti duša? Klonjenjem od cinjenja ružnih djela, i cinjenjem dobrih uz puno odricanja. Najcvrsci celik se kali na najvisim temperaturama. Tako se I cvrst I ispravan  karakter kao proizvod čiste duše kali u topionici iskusenja uz lek strpljenja. Put ka Bogu jeste put od kosmosa ka Tvorcu kosmosa. To putovanje nije ono koje mi poznajemo na zemlji, od jednog mjesta do drugog. Ovozemaljsko putovanje je slicno kruzenju mlinskog magarca koji napusta mjesto pa se ponovo vraca na isto. Stvarno putovanje je putovanje iz ovozemaljskog svijeta u nebesko carstvo, iz svijeta culnosti u svijet znacenja.

On je Apsolutni vladar svih svjetova, koji nema potrebe ni za cim postojecim, dok svaka stvar, od atoma do galaksije, treba Njega. On preko svojih zakona drzi svaku stvar i svojom mudroscu upravlja svakom stvari. Stvoreni smo u početku u nebeskom carstvu u vidu duša… Bilo je to u svijetu zapovjedi… U svijetu riječi… I prije pojave u majcinoj utrobi. U majcinoj utrobi nas je oblikovao u materijalnoj formi… On je Onaj koji likove daje. On Svojim zakonima u prirodi upravlja prirodom, zakoni se tu nista ne pitaju, jer On upravlja njima. Pa ako opsujemo vrijeme, opsovali smo Njega. A ako smo Njime zadovoljni, bicemo zadovoljni i vremenom. Isto vazi i za ostale zakone. Zato se slobodno moze reci da je On Taj koji nas je oblikovao u utrobama nasih majki i dusu nam udahnuo, jer zakoni po kojima se embrion i razvija nisu nista drugo do Njegovi instrumenti kojima upravlja stvorenim, a koji nisu potrebni Njemu, vec je On potreban njima. Ne upravljaju oni Njime, upravlja On njima. Na ovom svijetu smo se pojavili u obliku u kakvom je On htio. On je Najmocniji i nema Mu niko ravan niti slican. Ovo je razlika izmedju apsolutnosti na kojoj počiva prijesto Božiji i relativnosti i ograničenosti  u kojoj smo mi vezani lancima vremena, prostora i materije. Nije dozvoljeno ni uspostaviti sličnost izmedju nase plemenitosti i Njegove, izmedju nase blagosti i Njegove, izmedju nase milosti i Njegove, izmedju nase ljubavi i Njegove, izmedju naseg života i Njegovog.

On je ... Allah... Allah je doista Njegovo Velicanstveno ime koje Ga najbolje opisuje. Rijec Allah nema mnozine niti dvojine, a On je dosita Jedan, Jedini. To je ime kojim Bog sebe naziva u svojoj poslednjoj objavi. To je ime tajne koja u sebi sadrzi sva imena, svojstva i djela... Obuhvata sve savršeno...

Potpunih je obiljezja... To je vlastito ime Božijeg bica koje je zaodjeveno tajnom... Sva ostala imena su u korelaciji sa ovim Njegovim imenom, pa se za njih kaže da su Božija imena. To je ime koje opstoji samo po sebi, nije ni iz cega izvedeno, niti podlijeze promjeni... Svako ime ima neko znacenje.  Ali znacenjima ovog velicanstvenog imena nema kraja. Ovo ime lisava suprotnosti... Ono nema suprotnog znacenja...

Pojam nije mocan da predstavi Njegovo Biće.

Nama valja susresti ono od cega bjezimo, jer smrt je mjesto u koje život putuje. Cilj je pred nama, a iza nas je cas koji nas goni. Ko se nalazi na putu pravom nek lahkocu sacuva, stignuce. Svaki od nas nosi svoje breme i nek  te ne zaloste neznalice. Juce zivjesmo jedni s drugima, danas smo pouka jedni drugima, a sutra, sutra ćemo se rastati.

Savjet  je samo jedan … Allah. Ne pripisujte Mu druga, jer sve je potcinjeno Njemu i sve opstoji  o Njemu. On je imetak siromaha svakog, dostojanstvo svakog ponizenog, snaga svakog slabog i zaklon svakog tlacenog. On slusa govor svakog koji govori i zna tajnu svakog koji cuti. Od Njega je opskrba za svakog ko zivi i Njemu se vraca ko god umre. Onaj koji mu se ne pokorava ne može umanjiti vlast Njegovu, a onaj koji mu se pokorava ne uvećava moc Njegovu. Allah je Milostivi, vjera je potpuna.

Pravi i potpuni vjernik dostize svrhu bitisanja na ovome svijetu. Cudno je stanje vjernika. U svakom slučaju, on je na dobitku. Kada ga zadjesi dobro, on je zahvalan, pa ga Allah još više nagradi a kad ga zadjesi zlo, strpljiv je, jer zna da ga time Allah od grijeha čisti i uzdize njegove stepene u Dzennetu, pa je i tada na dobitku. Ali takav slučaj je samo sa vjernikom. To je zato što je on spoznao svrhu života na ovom svijetu. Spoznao je da je svrha života da samo Allahu ibadet cinimo, a ibadet... To je savrsena ljubav upucena prema Savrsenom voljenu, manifestovana onako kako nam je to upravo On rekao. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče.

 Vidimo kakva velicanstvena ravnoteza i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju. Sve sto postoji na nebesima i na Zemlji slavi Velicanstvenog, i u tome uziva. Takva velicanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u nasoj duši, koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne, onda kada uspemo da je nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tada tek ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno. To je istinska sloboda i to je povratak iskonu. Tada smo uvijek na dobitku, u ovom životu i na buducem, kada mu sleduje potpuni povratak Onome Koji ga je stvorio. U buducem životu ćemo biti u Njegovoj blizini u onolikoj mjeri koliko smo se trudili da duhovno putujemo ka Njemu u ovom životu, podredjujuci svoju dušu i djela Njegovim zakonima koji su ustvari put ka Vječnoj sreci. Onaj ko spominje Allaha, prvo Ga počinje spominjati jezikom, odnosno govorom i riječju. Zatim nastavlja srcem, kroz koje dolazi do izrazaja odanost i uvjerenje ciji je korijen vec u srcu bio. Tada imamo stablo vjerovanja (imana). To je stablo ciji su korjeni duboki, a krosnja visoko u nebo dignuta. Korjeni su djela srca, stablo su djela jezika , a krosnja i plodovi su djela tijela. Tako djela tijela slijede djela jezika kao što krosnja slijedi iz stabla, a to znaci da ono što govori da treba raditi i sam radi, a sve to ima korijen u srcu.  A kada mu se saznanje upotpuni, njegovo spominjanje Svevisnjeg (zikr) prelazi u svijet očitog, sigurnog i vidljivog. U tome zaboravlja i svoju dušu, koja ima karakteristike samostalnog bica, pa ni nju ne vidi drugacije nego Božijim djelom… Tako postupa sa svim oko sebe… Sve što mu dolazi, dolazi od Allaha i sa Allahom, sve što mu se dogadja, dogadja se Božijim odredenjem. Ali taj stepen je samo za rijetke, za one koji su svoje duše kalili u topionicama sabura pod zestokom temperaturom iskusenja. To ne znaci da treba da prizivamo iskusenja, jer je u sustini svako stanje iskusenje, pa kada smo u blagostanju, iskusani smo kako cemo postupati i da li cemo nezahvalni biti, a kada smo u stanju tegobe, iskusani smo da li cemo strpljivi biti.

Vjernik ne odbacuje ovaj svijet… Nego ga cini putem do buduceg i mjestom gdje zaradjuje korisna djela koja će mu se pridruziti poslije smrti negove. Skromnost i umjerenost ne znace odbacivanje imetka kao zasluzene plate na ime rada, ili pravedne nagrade za trud, već odbacivanje vlasti imetka nad ljudskom dušom. Molimo Allaha da nam imetak bude u ruci a ne u srcu. Da mi vladamo imetkom, a ne on nama.

I za strasti vazi isto ono pravilo da su nam date sa svrhom, i kada je upotrijebimo za ono za sto nisu namijenjene, mi smo na gubitku. Strasti su kao voda po kojoj ladja duše plovi, pa sve dok ih čovjek ispravno usmjerava i dok je on taj koji je za kormilom, korisne su, ali kada more probije ladju i pocne je plaviti, potrebno je mnogo vremena da mornari savjesti I vjerovanja (imana) to poprave. Istina, kod nekih su ti mornari mrtvi, pa more potpuno plavi ladju, vukuci je ka dnu… Onda čovjek pada na nivo životinje ili cak ispod toga. Tako mnogi danas smatraju udovoljavanje svojim strastima slobodom, ali ne vide da su oni uistinu robovi, za razliku od vjernika, koji je postojan za kormilom i koji je poput postojanog svijetionika na hridu, koji ostaje uspravan uprkos oluji i nevremenu života i osvjetljava put drugima. Njegov strah od Stvoritelja je kao svjetlo Sunca, pod kojim sve ostale zvijede na nebu postaju nevidljive, a koje simbolisu strah od onoga što je stvoreno.

Spoznaja je vidjenje, a ne znanje. Ona je ocevidnost, a ne vijest. Ona je prizor, a ne opis. Ona je otkrovenje, a ne zastor. Ona cuvstvo, a ne diskusija.

Pod ovim se misli na onu vrstu vidjenja onih rijetkih vjernika koji su dostigli visok stepen, po kome, u onome što gledas, vidis jedino Allaha, Njegova djela i ono u cemu dolazi do izrazaja Njegova volja... Pa kada pijes, pijes iz Božije ruke, a ne iz case... Kada opeces ruku, Allah je taj koji ju je opekao, a ne vatra… Jer, Onaj koji je vatri dao sposobnost izgaranja je Allah, onaj ko je vodi dao osobinu napajanja je Allah... I Onaj koji ih sa takvim osobinama drzi u egzitenciji je Allah... Sve se Njegovim zakonitostima, koje je u svijetu uspostavio, pokorava, od elektrona malehnih do galaksija golemih. Pa stoga, Allah je Onaj Ko napaja i On je Onaj Ko te izgara.

«Onaj Koji me je stvorio pa me je uputio. On je Onaj ko me hrani i napaja; On ce, kada se razbolim, da me izlijeci. Onaj, Koji ce me usmrtiti a zatim prozivjeti.»[1] On je Onaj Koji može da oduzme vatri sposobnost izgaranja i ona postaje hladna i spas, kao što je uradio sa Ibrahimom a.s. kad ga je njegov narod pokušao spaliti.

Ovo znaci Božiju jednoću kada ona postane zakon života. Ovo je La ilahe illallah (nema božanstva koje istinski zasluzuje da bude obožavano osim Allaha) kad ono postane vjernikovo srce i njegova duša, a ne samo riječ na jeziku. On ne vidi svojim okom, nego Božijim svijetlom. Ne cuje svojim culom sluha nego pomocu Allaha. Pomocu Njega i razumije, pomocu Njega i zivi. Ako nekome nešto da, nije on taj ko daje, nego je Allah taj koji ga je ucinio predmetom dobra… Termin “Allahova blizina” oznacava bliskost svojstava, a ne blizinu mjesta, na taj nacin što se mi svojim osobinama nastojimo pribliziti Njegovim Osobenostima. To je put koji jedino može da izdrzi borac koji je u stanju da se bori sam sa sobom i vodi bitku protiv sebe u savladavanju svojih losih navika. Zato je i nagrada za onog ko pobijedi u ovoj borbi uzdizanje na nivo meleka i zauzimanje mjesta na prijestolu istine…

Onaj koji ne posjeduje ništa svoje ne može ništa ni dati, jer je Allah stvorio svaki atom i sve pripada Allahu. Vjernik je samo poput magacionera koji rapolaze onim što ne poseduje, a zasta će biti nagraden ili kaznjen, zavisno od toga u kakve svrhe upotrebi ono što mu je povjereno kao emanet. On radi brizljivo, iskreno i pozrtvovano. Nije okupiran samo dobitkom. Ako ne uspije, ne zalosti se, a ako ostvari dobar uspeh, ne oholi se. Allah je taj koji daje rezultate, a na njemu je da se trudi, jer mu je Allah dao sposobnost da se trudi. Nije lijenj ni pasivan i ne spava ocekujuci opskrbu, jer zna da Božiji zakon i Njegova volja traze da radimo, zna da je Allah uspostavio odnose koje treba da iznalazimo, zna da je Allah ucinio uspjeh ovisnim od truda i zalaganja. Ali kada mu izostane rezultat u ovom životu za neki njegov trud, ne zalosti se jer zna da će vidjeti taj rezultat onda kada mu bude najpotrebnije, na Sudnjem Danu, kada se računi budu polagali. Zato on u radu vidi pokornost, poboznost i potcinjavanje Božijim naredbama i zakonu. Ne cuti na nepravdu, ne oglusuje se o neistinu. On je u stalnoj borbi. Medjutim, njegova se borba, po svojoj sustini i motivima, razlikuje od borbe drugog čovjeka koji vjeruje samo u sebe i koji ne drzi do Allahove Egzistencije… Vjernik ima spokojnu dušu, priseban duh i smireno srce. Njemu je dovoljno kad je u pitanju davanje sopstvenog udjela i doprinosa, da radi, a rezultat prepusta Allahu. Svoj interest i korist na ovom svijetu ne uzima u obzir. Spreman je da primi i podnese i dobitak i gubitak, vjerujuci da Allah poseduje mudrost koja nije dokuciva razumom, a znamo da sve sto je do Njega, to je za nase dobro, koje ce se isplatiit kad tad, vec i na ovom svijetu u vidu dusevne neovisnosti od stvorenog i srcane vezanosti iskljucivo za Njega. Vjernik zna da Allah kada daje iskusenja, daje samo za dobro covjeka, makar to covjek ne vidio odmah. Vjernik ispravno shvata iskusenja koja dolaze od Allaha Uzvisenog, a koja su sredstva za odgoj koja nam Allah daje da svoju dusu odgojimo. Daje nam iskusenja da bi nas sprijecio da za cilj uzmemo ovaj svijet vec za sredstvo. Iskusenje od Allaha je ustvari samo djelimicno uskracivanje Njegove blagodati, koju On u osnovi nije ni duzan da nam da, kao sto nije duzan ni da nas odrzava u egzistenciji. On nas je pocastio postojanjem da bismo se priblizili Njemu, Uzvisenom, sto je najveca pocast koju je ukazao Svojim stvorenjima. On nas ponekad jednostavno djelimicno prepusti covjeka onome za sto je svoje srce vezao, da bi covjek uvidio da to nije vrijedno vezanja srca, i da, bez Njegove pomoci, doista bismo propali. Iskusenje od Njega nije nista drugo do sredstvo kojim On kali nase duse, sto je dobitak vec na ovom svijetu i put do dusevne i srcane neovisnosti od stvorenog. Stoga uznemirenosti, brizi, pohlepi i interesu kod vjernika nema mjesta u srcu vjernika. Postaje čvrst, odlučan i energičan kad je u pitanju pomaganje istine koju brani bez ikakvog straha, kolebanja i ličnih ambicija.

Drugi čovjek, koji jedino vjeruje u sebe, unosi sa sobom u borbu i svoje brige, uznemirenost, pohlepu i strast... Zato njemu, u slučaju da dozivi poraz, ne ostaje nikakva nada radi koje zivi... Jedinu mudrost, smisao i cilj na ovom svijetu, vidi u onome što zaradi, pa kad mu zelje budu iznevjerene, onda s njima prijestaje i sve drugo.  On je u stalnoj nedoumici, jer jedini oslonac u koji vjeruje je njegova ruka koja je stvorena da se umara, oboleva, ostari, iznemogne i zavrsi u nemoći i malaksalosti. Zato on ide iz straha u strah, iz uznemirenosti u brigu i ocaj... Psuje vrijeme... Proklinje zvijede... Jedino što nalazi u životu je zabava i besmislica u kojoj nema koristi, jer će sve to propasti sa smrcu. Život zivi na momente, od slasti do slasti, i ne vjeruje da u njemu ima kakva mudrost, cilj ili svrha koja zasluzuje da se radi nje zrtvuje. Ismejava poboznog vjernika i smatra da je lisen slasti koje on uziva… A, uistinu je on taj koji je lisen. On je sam sebe lisio najvrednijeg u životu: Cilja, svrhe i mudrosti.  Oslonca i pomagaca. Milosti. Prdrske. Apsolutnog bica Istine pomocu koje zivi, pomocu koje umire i pomocu koje će ponovo biti prozivljen. Božija jednoća je spas duše od najmanje kazne na ovom i najveće na buducem svijetu. Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje sa idolopoklonstvom ne mijesaju, dobra djela cine, a od losih odvracaju i druge na to pozivaju. Vjernik voli Allaha i uziva u Njegovoj blagodati. Od njega dobri ljudi mogu vidjeti samo korist, nikako stetu, jer on zna da ako bude milostiv prema onima koji su na zemlji, smilovat će mu se onaj koji je na nebesima. On obilazi onoga koji njega ne obilazi, cini dobro prema onome ko je njemu lose ucinio i kaže istinu, pa makar ona bila i protiv njega. Budi skroman, bit ces najpobozniji čovjek; budi zadovoljan sa onim što imas, bit ces najzahvalniji čovjek; zeli ljudima ono što zelis samome sebi, bit ces vjernik.

Dostojan obožavanja je samo Onaj koji Svojim znanjem obuhvata sve i Kojemu ne izmice ni najveće ni najmanje na nebu ni na Zemlji. Slova i riječi su nemoćne, a misli i značenja nemoćni da dostignu Njegovo nedostižno Biće.

Tu “gdje” više nije “gdje”.

Tu “kod” više nije “kod”.

Tu zastaje pamet.

Tu zašute jezici.

Presahnu pera.

Prevrnu se listovi...

Ali, u svijetu su i oni koji oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, smatraju svoje neznanje znanjem i svoju glupost razumom...