Čovječije tijelo je podredjeno ljudskoj duši. Ono slijedi dušu, a ne duša njega. Zar se ne dogodi da tijelo zatraži hranu pa mu je uskratimo, jer smo prethodno odlučili da taj dan postimo u ime Boga? Čovjek žrtvuje svoj zalogaj, kuću i toplu postjelju za više ciljeve koji ga lišavaju mnogih stvari. Žrtvuje to za pravdu, istinu, opšte dobro i slobodu. Ili na primjer borac koji se odazvao na front, koji se na svom topu žrtvuje za sutrašnjicu koja će tek uslediti, a koju on neće doživjeti? Gdje je ovde materijalističko objašnjenje ljudskog tijela? Da li je možda i ljubav materija, a ona se ne može osjetiti ni jednim čulom, ne vidi se, ne opipava se, ne miriše se, ne jede se … Ljubav proizvodi osjećaj kod čovjeka koji je jedan od najlijepsih osjećaja. Ali to nije ljubav, taj osjećaj je samo posljedica djelovanja ljubavi, ali ljubav ? Sta je to? Materija svakako vidimo da nije. Ustvari mi ne znamo bit stvari, samo njegovu spoljašnju manifestaciju. Ali to je lako shvatiljivo onima koji žele da razmisle i uvide da je ljubav jedno od stanja duše. Dakle, očito je da čovjekova bit, njegove sastojne komponente, prevazilaze pojam fizickog, tjelesnog i da se njegova bit ne sastoji od tjelesnih, fizioloških potreba koje se u njemu reflektuju. Naime, ta čovjekova veličanstvena odluka da svoje tijelo žrtvuje i prezre, to je manifestacija koja govori da duša gospodari tijelom, a ne tijelo njom. S druge strane, ako sam «ja» tijelo (materija), kako mogu gospodariti tijelom i žrtvovati ga za više (nematerijalne) ciljeve? Čemu ga to potčinjavam? Materiji? Ili, jasnije riječeno, ako sam “ja” glad, kako mogu da se prisilim na glad? Ko je taj koji ovde, uistinu, slijedi a ko je taj koji je slijedjen? Dakle, očigledno je da je postojanje tog ljudskog unutrašnjeg “kontrolora” nad tjelesnim elementima i instiktima, jasan dokaz o postojanju i drugog, uzvišenijeg elementa, koji upravlja ljudskim tijelom.[1]

Ako znamo da putem duha gospodarimo tijelom, da razumom regulišemo svoje želje, spoznajnim putem sagledavamo granice razumnog, - ovo stepenovanje primarnog i sporednog utvrdjuje činjenicu koja nas vodi ka duši, kao utvrdjenoj istini, elementu koji je iznad ljudskog tijela i njime gospodari, nije mu potčinjen i s tijelom ne umire. [2]

Onoga ko bi pokušao da nam objasni kako je čovjek skup materijalističkih fizioloških potreba, zamolili bismo da nam objasni gdje odlazi taj čovjek dok sanja? Naime, tada, dok on sanja, u njemu se i dalje obavljaju fiziološki procesi, svi refleksi i podsvijest besprijekorno funkcionišu. Srce kuca, dišemo, zlijezde luče, probavni organi rade... I, pored toga, mi smo pred spavačem kao pred drvetom ili, bolje rečeno, pred primitivnim bićem koje se ne razlikuje od običnog insekta. Gdje je ovde čovjek?  Naizmjenično stanje čovjekova sna i budnosti, ustvari blijedi primjer smrti i proživljenja, još jedanput nam potvrdjuje postojanje tog uzvišenog elementa, duše, u ljudskom organizmu.[3] Materijalisti kažu da je duša objektivna istina, što znači da je materija. Mi se pitamo kako može duša biti objekat i, ako je to, u odnosu na koga je objekat? U odnosu na druge? Kako na druge ako je drugi ne vide? Drugi mogu spoznati njeno postojanje na osnovu manifestacija, našeg ponasanja. Ili je duša objekat svog, ljudskog tijela? Nije ni to, jer svi znamo da će se duša, ako je posmatramo kao objekat pod analitičkim skalpelom pretvoriti u tijelo, «sakriti», odnosno ne možemo je vidjeti ako otvorimo čovjeka, a ustanovili smo da je ona kontrolor a ne tijelo. Ona ne može biti objekat, niti se staviti pod lupu kao list drveta, jer je ona supstancija, prije svega, zato što je subjekat. Drugačije rečeno, ona je drugo lice slike, ona je subjekat u odnosu na tijelo koje je objekat.[4]

Stanja naše duše se manifestuju na tijelu, najprije na mozak koji dalje naredjuje organima, koji su pod njegovom kontrolom, sta će raditi. Ali pokretač svega toga nije materija. Pokretač je duša, koja je subjekat. To je ono unutrasnje «ja», naša savjest, izvor sreće i tuge i svih osjećanja čije manifestacije možemo uočiti na tijelu.

Zapravo, ovaj subjekat i objekat čine polove iste istine. Pa, ako definišemo materiju da je ona sve što je objektivno, čulima pojmljivo, moramo priznati da u pojmovnom svijetu postoji i nešto drugo osim materije, ona druga strana istine, a to je subjekat. [5]

Mi imamo danas više dokaza da čovječije tijelo ima drugorazredni značaj u odnosu na dušu. Ovu istinu nam potvrdjuje sve ono što se zbiva na polju amputiranja, presadjivanja organa, stavljanja vještačkih... Vidimo da se tijelo može secirati do stepena da ima vještačke ruke, noge i kukove, tudje srce, bubrege itd… a to sve bez ikakve bojazni da se išta desi ličnosti, što jasno govori da ta ruka, noga, kosa , bubreg, srce nisu sami po sebi čovjek. Ti vidiš da se ovi organi daju prenositi, zamjenjivati i na njihovo mjesto postavljati vještački, a da čovjek opet ostane čovjek. Vidi se da je duša, dakle, ta koja « sjedi za volanom » upravljajuci masinom koja se zove tijelo. Tijelo je u svemu ovome samo rukavica koju navlači ta nevidljiva ruka – duša, pomoću koje operiše u svijetu materije.

Što se tiče ljubitelja filozofije, njima želim iznijeti jedan drugi dokaz postojanja duše na osnovu svojstva kojim se odlikuje kretanje. Percepcija, opažanje, odvešće nas ka čvrstom saznanju da svakog momenta postoje dvije stvari : Spoznajni objekat, i duša kojom se spoznaje, a nalazi se van objekta.  Kretanje je nemoguće posmatrati ako se i sami nalazimo u tom sistemu, a nemamo kontakt sa drugim sistemom koji miruje ili se drugacije kreće, ili ako nismo i sami u tom drugom sistemu. Nemoguće je da shvatis kretanje sve dotle dok se i ti sam zajedno sa njim kreces u istom krugu. Da bi ga shvatio, moras ga izvana posmatrati. Dogodi se da u pokretnom liftu ne možes da razaznaš, da li lift stoji ili se krece. To je stoga što si postao njegov zajednicki dio u njegovom kretanju. Pravu stvar ces moći saznati tek kada kroz vrata lifta bacis pogled na predmete vani. Slično se dogadja ako se nalazis u avionu koji leti vazduhom. Kretanje aviona osjetis tek kada se on zaustavlja ili kada bacis pogled kroz prozor.  Ne bi mogao zapaziti ni kretanje Sunca sa Sunca. Njegovo kretanje se može uočiti sa Meseca ili Zemlje, kao što se ni kretanje Zemlje ne može osjetiti ako stojis na njoj. 

            U skladu sa tim, jedno stanje (situaciju) znači možes obuhvatiti tek kada si izvan njega. Mi ne bismo bili u mogucnosti shvatiti prolaznost vremena da u nama nema « dijela koji shvata », a koji je izvan ovog kontinuiranog vremenskog prolaženja, tj. koji stoji na «pragu Vječnosti» i koji nije ograničen vremenom. Kada bi se naše shvatanje prolaženja vremena pomjeralo svakog trenutka sa kazaljkom sekundarom, sa samim tokom vremena, ne bismo nikada mogli shvatiti te sekunde. Tako dolazimo do zapanjujućeg rezultata da u samim nama postoji dio naše egzistencije koji je izvan okvira vremenskog prolaženja, koji je vječan. On promatra kretanje vremena, a sam je u stanju mirovanja i shvata ga, a da se ne upliće u njega. Zbog toga taj dio ne raste, ne stari, pa prema tome i ne propada. Onoga dana kada čovječije tijelo postane zemlja, ovaj dio će ostati živjeći svoj poseban život neomjeden vremenom. Taj dio je duša.

„Svi mi u sebi možemo da osjetimo postojanje duše, kao i to da je to postojanje po svojim osobinama, u odnosu na spoljne svakodnevne dinamične promjene pojavnog svijeta, drugačije. Svi možemo da duboko u sebi osjetimo permanentnu prisutnost nečega što je potpuno suprotno promjenivoj, spoljašnjoj pulsirajućoj egzistenciji. Ovaj unutrašnji doživljaj, koji doživljavamo u momentima unutrašnjeg budjenja i osvješćivanja, a koji sam nazvao stanjem prisutnosti, to je ključ koji nas vodi ka otkrivanju duhovne egzistencije u nama i otkriva tajnu koju nazivamo dušom, apsolutnim i apstraktnim.

U razlikovanju lijepog od ružnog, istine od laži, pravde od nepravde, upotrebljavamo odredjena mjerila koja su neovisna od mjerenog objekta. Ocjenu dajemo posmatrajući iz istog « duševnog ugla » . Da duša egzistira svjedoči u nama i njen predstavnik , savjest, kao i osjećaj šta je lijepo. Na nju ukazuje skriveni osjećaj kojim razlikujemo istinu od laži, original od surogata. I, konacno, da duša egzistira  svjedoči i naša unutrašnja sloboda akcije. Otuda i zaključujemo da je duša domen ljudskih skrivenih tajni, neobuzdane slobode i slobodnog izbora.“[6]

Nećemo se mnogo udaljiti ako dušu definišemo kao slobodu, našu unutrašnju slobodu, u dubinama naše svijesti kojoj je Bog odredio da bude sveta i zabranjena svima osim njenom vlasniku. Ona se ne može prisiliti. Mi u dubinama naše svijesti hoćemo, biramo i posjedujemo sposobnost procjene, odluke i moć rasudjivanja. To je ispit i proba poslije koje dolazi pitanje, obračun i vraćanje redosljeda na pozicije u kojima će se naći svako prema zaslugama. Djela se vrijednuju prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Naravno, da bi djelo bilo potpuno i kod Boga uvaženo, trebamo spojiti plemenitu namjeru sa realizacijom na ispravan nacin (ispravnim sredstvima). Tada dobijamo jedno pravo dobro djelo, koje je iskreno i ispravno.

Svaka duša se može približavati Gospodaru svjetova. „Svaka duša će Mu se približavati prema stepenu svoje čistoće, lepršavosti i mogućnosti da leti. Duše, opterećene i teške, padaće u tamne ambise, vječito se mučeći da se iz njega izvuku...“

Duša je unutrasnja budnost. Ona je nase unutrasnje nevideno svijetlo, ali koje nam osvijetljava put istine i pomocu koje razlikujemo ružno od lijepog, dobro od zla. Duša je vidik s kojeg posmatramo tok vremena i spoznajemo njegova skretanja. S njega vidimo i ovosvjetsku prolaznost.“ [7]

„Duša je centralna tačka kruga, središte oko kojeg se kreću ovosvjetski vremenski dogadjaji dok ona postojano stoji na svom mjestu neprolazna.“[8] Ljudsko tijelo u materijalnom svijetu je samo manifestator namjera čije je sjedište duša ili pak srce. Tijelo je bilo samo instrument duše i njoj potčinjeno, a mozak se sastoji u tome da napravi spojni kabl. Sva uloga mozga sastoji se u tome da napravi spoj iz duhovnog u materijalni svijet. Naime, nervni kablovi prenose ono što duša skriva i prenosi ga preko električnog impulsa kako bi ga, na drugoj strani, jezični organ izgovorio, ili neki dio tijela manifestovao dok je sâmo to htijenje da se nešto uradi – u duši. A kada tijela umru ostaju nam duše da se podsjetimo svakog momenta, svakog slova, svih postupaka koji su ostali u njoj registrovani.[9]

Nastavlja se....