Priredio: Ersan Grahovac

Priroda smrti
 

Dijelom sam na ovo već odgovorio, a dodaću još nešto uzimajući djelimično od Meše Selimovića ono što je on prenio (plagirao) od velikih islamskih mislilaca... „Smrt je jeqin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenadenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je sigurno saznanje, zašto se čudimo kad dođe ? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas? Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.“  Ovaj život i ovo tijelo nam je dar od Boga, i trebamo ga iskoristiti u dobre svrhe, a ne zloupotrebiti. Ne možemo Bogu vratiti poklon, ali možemo barem biti zahvalni. On je o nama neovisan, a mi smo o Njemu ovisni. Ono što loše učinimo sa rukom koju nam je On dao, kao što nam je dao i samu mogućnost njenog korišćenja svakog atoma, samo sebi štetimo, a ako dobro uradimo, sebi dobro radimo. Smrt je tu kao granica do kad imamo vremena da činimo dobro, jer je dobro djelo ono što ostaje uz nas poslije smrti, a pošto ne znamo kada će smrt nastupiti onda činimo što više dobrog da nas smrt ne bi stigla, a mi nismo spremili opskrbu, dobra djela, za dalje... Život je sve kraći, smrt je sve bliža, grijesi sve brojniji...

„Zašto vam srca od straha zadrhte kada se smrt spomene ? Zašto vam srca zadrhte kad se u predsmrtnim mukama noge obmotaju jedna oko druge ? Smrt je preseljenje iz kuće prolaznosti u kuću Vječnosti. To nije nestanak već drugo rađanje. To samo duša svlači svoje ovozemaljsko odijelo. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon ili svoj puni pad… Smrt je propadanje tvari, a ne duše. Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je u suštini znala sama sobom. Zar Mesec i Sunce nestanu kada zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kada se u zemlju stavi? Pa što sumnjaš u zrno čovjekovo ? Kada smrt dođe došla je istina.“ Tada nam dolazi čvrsto ubjedenje, tada ćemo vidjeti sta smo sebi pripremili...

Berzeh – zagrobni život
 

Neki ljudi plitkoga uma će možda uzeti za dokaz protiv života poslije smrti to što mi svojim osjetilima ne možemo spoznati taj život, to što ne vidimo nikakve patnje na umrlome niti uživanja, što ne vidimo pored njega meleke koji ga ispituju, što ne vidimo da se njegov grob stješnjava ili proširuje i mnoga slična zapažanja. Međutim, odgovor nije tako složen kako se na prvi pogled može pričiniti. Naime, Bog Uzvišeni je odredio tri staništa za čovjeka: Ovaj svijet, berzah[1], i Darul-qarar - stanište u kojem će trajno ostati posle proživljenja., i za svako od tih staništa uspostavio njemu primjerene zakonitosti.

Kako to objasnjava Imam Ibnu-l-Qajjim[2], što se tiče ovog svijeta, čovjeka je Bog sazdao od tijela i duše i propise i odredbe na ovome svijetu je vezao za tijela, stavivši duše u drugi plan. Tako mi akceptiramo samo ono što je izgovorio jezik ili što je učinio neki organ, makar to bilo i suprotno onome što duše u sebi taje. S druge strane, zakonitosti koje vladaju u berzahu primarno akceptiraju duše, dok su tijela u drugom planu. I upravo onako kako u ovozemaljskim uredbama duše slijede tijela i usljed boli koju ta tijela trpe i same pate i osjećaju užitak kad i tijela budu u lagodnosti i tako i same sudjeluju u kušanju radosti i patnje, isto tako i tijela slijede duše u njihovoj radosti i patnji, prijemda su u ovome slučaju duše te koje su izravno izložene kazni ili nagradi. Ovdje, na ovome svijetu, tijela su vidljiva, a duše nevidljive, ona su dušama poput njihovih grobova. Tamo su međutim, duše očite, a tijela nevidljiva u svojim grobovima. Propisi berzahski dotiču se duše i one na svoja tijela prenose ugodnosti ili patnju, upravo onako kako se propisi ovoga svijeta dotiču tijela koja svoju ugodnost ili patnju prenose na svoje duše. Ovladaj ovim detaljem svojim znanjem i dobro ga razvidi – to će ti odagnati svaku dilemu koja bi ti mogla doći, iznutra ili s vana. [3]

Uzvišeni Bog nam je, svojom uputom, milošću i pažnjom primjere toga pokazao i na ovome svijetu – kroz stanje u kojem se nalazi onaj koji spava. Ugođaj ili patnja koje spavač doživljava u svome snu u načelu korespondira s njegovom dušom; tijelo je tu u drugom planu, ono samo slijedi dušu. Prijenos tog osjećaja ponekad zna biti tako snažan da na tjelu ostavi vidljiv trag. Tako spavač može sanjati da ga neko tuče i, kad se probudi, na svome tjelu opaziti tragove udaraca. Još začudnije od toga, možes vidjeti spavača kako se diže iz postjelje, udara, nasrće, brani se baš kao da je budan, premda je u dubokom snu, potpuno nesvjestan tih svojih postupaka. Do toga dolazi stoga što se takvo nešto odigrava sa dušom pa se ona tu potpomaze izvana, tijelom. Kad bi ti uspeo prodrijeti unutra, on bi se probudio i počeo osjećati vanjski svijet. Ako, dakle, duša osjeća bol i užitak, koji se posredstvom nje dijelom prijenose i na njeno tijelo, to isto se događa i u berzahu- staviše, u njemu je to puno izraženije, budući da je tamo duša u većoj i potpunijoj mjeri samosvojna, premda i dalje ostaje povezana za svoje tijelo, ne prijekidajući u cijelosti svoju vezu sa njim. Onda kad tijela budu ponovo sakupljena, i kad se ljudi dignu iz svojih mezarova, tad će i užitak i patnja podjednako prožimati duše i tijela, i to će se manifestovati jasno i očigledno. Ako ovome posvetiš pažnju koju zaslužuje, pokazat će ti se jasnim da su Poslanikovi a.s. iskazi u pogledu berzahske patnje ili nagrade potpuno saglasni sa razumom i da tu nema nikakve kontradikcije. To će ostati nejasnim samo onome ko pogrešno razumijeva i čije je znanje nedostatno. Još začudnije od svega toga jeste da možes naći dvojicu spavača u jednoj postjelji: duša jednog kuša slast i kad se probudi tragove te slasti nalazi na svome tjelu, dok duša drugoga trpi bol i kad se probudi, tragove te boli nalazi na svom tjelu. Uz to, ni jedan od njih nije svijestan u kakvom se stanju nalazi onaj drugi.

Eto, berzah je još začudniji od toga.[4]

Nastavlja se...