Ljudi su prirodno naklonjeni da idu za pravdom, da je vole i da je traže, te da nastoje da je ostvare. Ali i pored svega toga, pravda na ovom svijetu nije zadovoljena. Ako žedj za vodom ukazuje na postojanje vode, onda žedj za pravdom ukazuje na postojanje te pravde. Medjutim, ako apsolutna pravda ne postoji na ovom svijetu, onda mora doći dan i čas kada će mjerila pravde biti uspostavljena, kada će računi biti polagani i poravnati. Isto tako, naša duhovna žedj za savršenstvom koja je usadjena u čovjeku, ukazuje nam na postojanje apsolutnog savršenstva, a posto sigurno vidimo da to nije na ovom svijetu i u ovom životu, onda nužno na nekom drugom svijetu i u drugom životu, životu čija forma je za naš razum misterija. Cilj mi nije da razumom spoznajem kakvoću tog svijeta, jer tamo ne važe logički zakoni koji važe za naš, materijalni svijet, tako da je razum tu nemoćan. Tu stupa na scenu samo direktna objava od Sveznajućeg.

Vrijeme i historija se ne kreću pravolinijski, nego u krugovima. Historija se ponavlja u ciklusima. Dan se ponavlja kroz naizmjenicnu smenu dana i noći. Godisnja doba slijede jedno za drugim, pa nam ona, ponavljajuci se u odredenim vremenskim intervalima, donose isto vrijeme, istu \etvu i iste povremene bolesti. I sam čovjek, kada je sad u snu, sad na javi, osjeća da i on kruži... počne da završi, zatim završi da otpočne… Ova istina mu je otvorila oči pred jasnim zaključkom da će umrijeti da bi se rodio i da smrt nije ništa drugo do prijelazak iz svijeta culnosti u svijet značenja. To je priroda I karakteristika stvaranja. Jedno od svojstava Stvoritelja jeste da iz početka stvara i poslije smrti u život vraća stvoreno. Prvo značenje ovih riječi koje nam na um pada je da je On Stvoritelj ovoga i budućeg svijeta, te da će nas proživjeti poslije smrti i da nam predstoji povratak. Drugo značenje dopunjuje prvo, a znači da je to zakon Stvoritelja u Njegovom stvaranju i da se svaka stvar u Njegovom carstvu ponaša prema utvrdjenim zakonima početka, povratka i kretanja u ciklusima. Svako od ova dva značenja potvrdjuje drugo. Ciklusi početka i povratka, koje zapažamo oko nas, samo potvrdjuju da smrt nikako ne znači kraj, nego konac jednog perioda iza koga odmah dolazi drugi; ona je poput sna koji traje jedno odredeno vrijeme poslije koga se probudimo. Ali zapamtimo da ovaj život nije san. Jer da je san, onda ne bismo morali polagati račune, već bismo imali opravdanje – sanjali smo. Ovaj život je takodjer stvaran, ali je ništavan i ograničen u odnosu na budući kojem svi nezaustavno idemo. Takodjer govor o proživljenju ne znači to što duša ostaje živa poslije smrti. Ne, to je jedna stvar, a proživljenje je druga stvar. Duša koja duh udahnut u nas neće umrijeti, dok je naše tijelo umrlo, i kada se govori o proživljenju misli se na povratak te duše u tijelo koje će se razviti iz donjeg dijela kičme, kojeg crvi ne mogu pojesti, kada za to dode vrijeme. Govoru o proživljenju nalazimo potvrdu i u oživljavanju zelenila i budjenju nakon zimskog mrtvila. Kao što se mrtva zemlja poslije kiše vraća u život, tako će se naša tijela vratiti u život, dogodiće se ponovno stvaranje, što je Bogu lahko, ali tada će svjedočiti ruka za ono što je radila kao i svaki organ koji je imao udjela u dobru ili zlu i nece lagati, dok će jezik ćutati... Bog je El-mubdiu wel-mu’idu - koji iz početka stvara i poslije smrti u život vraća...

Nastavlja se....