Kada kažemo da nam je Bog nešto uzeo, to je uslovno rečeno ‘uzeo’ jer u stvari život i nije naš (nismo ga mi stvorili nego smo se jednostavno rodili ‘živi’) već nam je dat kao pozajmica da ga koristimo dok smo ovdje i sami odredimo tako kuda ćemo poslije. A naučnici su digli ruke od toga da od nežive materije naprave živu ćeliju, jer život možemo samo da prenosimo (kloniranje) ali ne i da ga stvaramo iz neživog. Razlog leži u tome što život potiče od vječno Živog, te je to još jedan dokaz da život nije naš. Zato se ne može reći ‘uzeo’ (pogotovo u slučaju smrti, jer smrt je tek početak, što je gore objašnjeno, a kasnije će biti dopunjeno). Upravo zato sam napisao gore “sve što misliš da ti je Bog uzeo”. Pa kako onda optužiti za nepravdu Onoga koji samo sebi uzima ono što je Njegovo? Je li život osobe koju Bog uzme vlasništvo osobe ili Boga? Onaj koji daje je takodje i Onaj koji uzima. A nepravda je samo kada uzmes ono što nije tvoje… Bog je El mubdiu wel-mu’idu - koji iz početka stvara i posle smrti u život vraća... Kako ne vidjeti milost da nam smrću Bog ukazuje da se ne vežemo za ovaj život, pokazujući nam njegove manjkavosti i prolaznosti, već da radimo za život poslije smrti (tj. poslije budjenja iz sna) i da nam on bude cilj? To je kao kada majka vodi svoje dijete kod ljekara da mu da injekciju, i dok ono dijete misli kako mu doktor čini nepravdu jer ga boli, ustvari tek kasnije shvati da je tako bilo najbolje za njega i da bi mu bez toga bila katastrofa… takav je slučaj sa svim “nepravdama” za koje mislimo da dolaze od Boga. Jedino što može kopkati čovjeka jeste ubjedjenje u stvarnost proživljenja i polaganja računa, ali to je gore dijelom objašnjeno, a poslije će se nastaviti dokazivanje, bilo direktno bilo indiretkno. Obratimo pažnju na Gazalijev govor u djelu “El-Munqizu mine-d-Dalal”:

            “Sada, nakon što sam se razočarao, imam samo želju da ispitam jasna znanja. A to su osjetilne danosti i razumske nužnosti. Stoga je neizbježno da najprije postignem izvjesnost svoga povjerenja u osjetilne osjećaje i izvjesnost svoje sigurnosti od zablude u razumskim nužnostima; da li je to nesumnjiva sigurnost u kojoj nema varke niti opasnosti? Prihvatio sam se s krajnjom ozbiljnošću da razmatram osjetilne danosti i nužnosti razuma, te da vidim da li bi mi bilo moguće da sam u njih posumnjam. Dugotrajno podvrgavanje sumnji dovelo me do toga da više nisam mogao vjerovati ni u pouzdanost osjetilnih danosti. Sumnja u njih me obuzimala, i kao da je govorila: 

"Otkud to povjerenje u osjetilne danosti" Najmoćnije osjetilo je osjetilo vida, i kada se upravi prema sjenci ono vidi da sjenka stoji i da se ne miče, te zaključuje da nema kretanja. Potom, iskustvenim putem i posmatranjem, sat kasnije, spoznaje da se sjenka kreće, no da se ne kreće odjednom i namah, već postupno, malo pomalo, tako da nikada nije u stanju mirovanja. Ono gleda zvijezdu na nebu i vidi da je mala, ne veća od novčića, dok geometrijski dokazi govore da je veća od Zemlje."

U ovom i sličnim slučajevima osjetilnog opažaja, osjetilo kao sudac donosi svoj sud, no sudac razum ga pobija i pokazuje neistinitost osjetilnog suda koji se nikako ne može braniti. Rekoh: 

"Uništeno je moje povjerenje i u osjetilne danosti. Možda je moguće vjerovati razumskim danostima, koje su prva načela, kao naš iskaz da je deset veće od tri, ili da se jednoj istoj stvari ne može nešto istovremeno priricati i odricati, ili da jedna ista stvar ne može biti i stvorena i oduvjek, postojeća i nepostojeća, nisu nemoguća." 

Ali, osjetila odgovaraju: 

"Zašto si siguran da tvoje povjerenje u razumske danosti nije slično tvome povjerenju u osjetilne danosti; jer, nama si bio vjerovao, no dođe sudac razum i utjera nas u laž. Da ne bi suca razuma, ti bi i dalje nas smatrao istinitima. A možda iza suca razuma ima neki drugi sudac koji bi, kada bi se pojavio, pokazao lažnost razuma u suđenju, kao što se pojavio sudac razum i pokazao lažnost osjetila u suđenju. To što se takvo opažanje ne obznanjuje, ne pokazuje da je ono nemoguće." 

Malo sam oklijevao s odgovorom, pa osjetilne danosti povećaše teškoće pozivajući se na san. 

"Zar ne vidiš", rekoše, "kako u snu vjeruješ u neke stvari i umisljaš neke okolnosti, vjeruješ da su one postojane i trajne, i ne sumnjaš u njih dok god si u tom stanju? Potom se probudiš i znaš da sve ono što si umišljao i u što si vjerovao nema osnova ni vrijednosti. Pa zašto si siguran da je sve ono u što vjeruješ u svom budnom stanju, na temelju osjetila ili razuma, istinito u odnosu na stanje u kojem se nalaziš? Zar nije moguće da te zadesi stanje čiji će odnos prema tvom budnom stanju biti poput odnosa tvoga budnog stanja prema tvome snivanju, te će tvoje budno stanje prema njemu biti kao san? Ako dospiješ u to stanje, uvjerit ćeš se da sve što je tvoj razum pretpostavljao jesu prazni umišljaji"[1] 

Taj Sudac razumu koji je manjkav jeste Božije znanje koje ne grijesi, jer, kako smo zaključili iz gore navedenog, čovjek nikada ne može biti apsolutno objektivan, već samo manje ili više subjektivan, zato što sami izvori njegove percepcije su manjkavi i skloni pogrešci. Iz toga proizilazi da imaju stvari po sebi i stvari za nas, dok je Bog taj koji je stvorio sve zakone u prirodi te ih uskladio i održava ih. On zna kakve su to stvari po sebi (tj. samo On zna suštinu stvari i samo On ima apsolutno objektivno znanje o svemu) i On zna kakve su stvari za nas. Samo On može biti apsolutno objektivan. Izvori ljudske percepcije su dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je objavio Stvoritelj istih, ali i dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. Iz toga zaključujemo da nije lijepo ono što mi kažemo da je lijepo nego ono što Bog kaže da je lijepo, niti je ružno ono što mi kažemo da je ružno već ono što Bog kaže da je ružno, niti je pravedno ono što mi mislimo da je pravedno već ono što Bog kaže da je pravedno. To je zato što naš razum kao i čula nam ne daju vjernu sliku onoga što posmatramo ili o njemu mislimo već na njih ima mnogo uticaja (od rodjenja pa do kraja života) i nemoguće je da budu apsolutno objektivni. A apsolutno objektivno može procjenjivati samo Onaj koji je i sam Apsolutno savršen i iznad svega stvorenog. Naše se mišljenje o pravednom, lijepom, ružnom mijenja pod raznim uticajima, i poklapa se sa onim što Uzvišeni kaže srazmerno tome koliko su nam srca (ne)zaprljana tokom ovog života.

Sada ćemo navesti jedan filozofski dokaz. Nama nije potrebno da vidimo vodu da bismo vjerovali da ona postoji, već je dovoljno da osjetimo žedj za vodom i da automatski znamo da ona postoji. Mi u sebi osjećamo žedj za apsolutnom (savršenom) pravdom. Ako žedj za vodom ukazuje na postojanje vode, onda žedj za savršenom pravdom ukazuje na postojanje te pravde. Medjutim, ako apsolutna pravda ne postoji na ovom svijetu, onda mora doći dan i čas kada će mjerila pravde biti uspostavljena, kada će računi biti polagani i poravnati. Ali, odkud ta žedj u nama? Da li može žedj za nečim savršenim poticati od nečega što je i samo nesavršeno, od nas, ili je izvor toga onaj koji je sam Savršen? On je to utisnuo u našu dušu još na rodjenju da nam bude putokaz, kao što umjetnik utisne svoj pečat u djelo koje uradi, da bi na autora ukazao. Znači izvor je Apsolutno Savršeno Pravedni. Eto ga logičan dokaz koji nam pokazuje da je Bog savršeno pravedan, a to što se nama ponekad pričini da nije, to nas jednostavno čula i razum varaju, kao i mnogo puta, te nisu naša čula i naš razum, koji su krnjavi, presudnici Svevišnjem, već obratno. To je što se tiče  pravde od strane Stvoritelja, a ono što nekoga može odvratiti od toga da povjeruje u navedena objasnjenja jesu sumnje u vezi duše, smrti, proživljenja, koje su već otklonjene ukoliko je shvaćeno prethodno navedeno izlaganje…

Nastavlja se....