Iz toga vidimo da onome koji je naučio da živi u mraku nema šta gore nego da mu se upali svjetlo. To je iskonska borba izmedju šejtanovih štićenika i Allahu odanih robova, izmedju nosilaca mraka i nosilaca svjetla, izmedju vojnika zablude i vojnika istine, izmedju tmina kufra i svjetlosti imana.

Zatim se postavlja pitanje: Šta je to što ih odvraća od priznavanja svojih mahana i od polazenja putem ispravljanja tih gresaka i zabluda? Odgovor je: Oholost! To je ono što je Iblisa ‚natjeralo’ da pogriješi[1], a zatim isto to ga je odvratilo od toga da prizna grešku[2], već je pokušao da krivicu svali na Allaha[3], iako zna da je Allah savršen! Subhanallah, u kakvu li zabludu oholost tjera ljude i džinne... Doista je oholost ono što najviše zasljepljuje srca i što je najopasnije i po vjernika i po nevjernika. Oholost proizvodi inat, arogantnost, odbijanje istine. A šta je oholost? To je ustvari nerealno vidjenje samoga sebe, koje rezultira nadmenim ponašanjem i odbijanjem priznavanja svojih mahana. Vezano za to jedan od muslimanskih psihologa, prof. Edin Tule, piše:„Arogantno i nadmeno ponašanje nikad ne reflektuje neki vid «nadsamopouzdanja» nego je uvijek odraz skrivenog osjećaja inferiornosti tj.  potrebe pojedinca ili ustanove da kroz gordo i nadmeno ponašanje drži druge ljude na distanci pošto su vlastiti autoritet izgradili na blefu ili lažnim vrijednostima. Istinski kvalitetni ljudi ili institucije su lahko dostupni i jednostavni pošto nemaju rupa koje moraju prikrivati. Lav je jednostavan u svojoj kretnji i nikad se ne pretvara jer ima dovoljnu snagu na koju se može osloniti. Za razliku od nekih ribica ili ptičica koje, uslijed mnoštva slabosti, kada osjete ugroženost koriste različite forme nadmenog paradiranja koje ima funkciju blefa.“[4]

Kako ona nastaje? Tako što se ljubav usmjeri ka onome za šta nije stvorena, ka samome sebi! A cilj bitisanja na ovom svijetu jeste da se ljubav usmjeri ka Onome Koji je njen Stvoritelj, Onome koji je sam izvor ljubavi i milosti, koji je El-Wedud, El-Hannan, El-Mennan... Vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom, a to je ono što mi zovemo ibadet.[5] I čim se ono što je dato stvorenju da bi se usmjerilo samo ka Allahu, ljubav, usmjeri ka samome sebi, onda dolazi do negativnih posljedica, neminovno se poremeti zdrava ravnoteža u duši, a pogotovo ako ta ljubav postane sve intenzivnija i dostigne obožavanje samoga sebe, kao kod faraona. Tako čovjek sam sebi nepravdu čini, a Allah Milostivi ipak mu daje vremena i šalje jasne dokaze kako bi se opametio. Kao što je u zabludu otišao, a nije bio prisiljen, tako treba i vjeru pihvatiti, bez prisile, svojom voljom. A Allah nije nepravedan. šta je izlaz iz tog ćorsokaka? Kao i iz svakog drugog, vratiti se nazad, odvratiti ljubav od samog sebe, praktikovati samoprijekor, i usmjeriti je ka Allahu, ibadetiti samo Njemu Uzvišenom. O tome su napisani tomovi knjiga, i radi spoznavanja svrhe našeg bitisanja su slate poslanice i poslanici, da nam na to ukažu i na pravi put izvedu. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u našoj duši (koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne) onda kada svjesno usmjerimo ljubav ka Allahu, i tako našu dušu uspemo da nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno. Tada postajemo najsavršenija bića koja je Allah stvorio, jer samo tako ispunjavamo svrhu našeg stvaranja. Allah je stvorio sve radi nas, a nas je stvorio radi Njega, pa kada se okrenemo ka Stvoritelju, On nam podredi stvoreno, a kada se okrenemo od Stvoritelja, sami sebi nepravdu činimo. Jer čovjek nečemu mora robovati, pa ili će to biti Stvoritelj, ili će to biti stvoreno (prohtjevi, hirovi, njegov nefs ili neko drugo stvorenje). Zar treba pitati šta nam je bolje?

Kaže Allah Uzvišeni: „Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da mi ibadet cine.“[6]: Drugim riječima: „Mi smo stvorili srce, dali mu vlast i vojsku te mu dušu (nefs) učinili jahalicom da na njoj prelazi put od Zemlje do najviših visina.“ Pa ako želi pravilno da iskoristi ovu blagodat, u svojoj državi treba da treba da zaposjedne mjesto vladara, da se usmjeri i zaputi ka božanskoj prisutnosti, da budući svijet smatra svojom domovinom i mjestom gdje će se nastaniti, da mu duša bude jahalica, da mu ovaj svijet bude usputno boravište, da mu extremiteti budu sluge, da mu razum bude ministar, da mu strast bude radna snaga, da mu srdžba bude policija i da mu osjetila budu komunikacioni sistem, tako što bi svako čulo pratilo i prikupljalo podatke iz zasebne oblasti za koju je osposobljeno. Ako neki od pomenutih organa države bude neposlušan i ne bude dobro obavljao svoju funkciju, kao što su strast ili srdžba, treba se boriti protiv njih, ali ne i da ih ubijati ih, jer su potrebni za funkcionisanje države. Ako tako budemo postupali, ispunićemo svoju obavezu spram ukazane blagodati i svrhu bitisanja, zaslužićemo da budemo nagradjeni, kad za to dodje vrijeme. A ako ne budemo tako postupali, bićemo nesretni i zaslužićemo da budemo kažnjeni.

A Allah, doista, uništava zabludu.

Nastavlja se....