| Osnovne postavke islamskog vjerovanja u svjetlu razumske spoznaje (3) |
|
|
|
| Utorak, 11 Mart 2008 | |
|
Priredio: Ersan Grahovac Pitanje slučajnosti i namjere Kad god nešto nismo mogli da shvatimo rekli smo da je to slučajno nastalo. Ali da li je to razumno?Slučajno se ptice i ribe sjelice, na udaljenosti od hiljada kilometara, preko mora i pustinja, orijentišu ka svojim odredištima? Slučajno pile razbija ljusku jajeta na njegovom najosjetljivijem mjestu da iz njega izađe? Slučajno zarašćuju rane i same od sebe, bez hirurga, zašiju svoje krajeve? Slučajno suncokret “shvata” da je Sunce izvor njegovog života pa mu se okreće? Slučajno na pustinjskom drveću izrasta krilato sjemenje da bi moglo odleteti u podrucja gdje su uslovi za biljke bolji, gdje imaju natapanje i kišu? Slučajno su biljke otkrile svoju zelenu boju (hlorofil) i upotrebile su je za stvaranje svoje životne snage? Slučajno je komarac svojim jajima, bez Arhimedove pomoći, načinio plovne kese, koja omogućavaju da mu položena jaja ne potonu u vodu? Slučajno je pčela organizovala društvo i poredak, primenila arhitekturu i kompliciranu hemijsku tehnologiju kojom se sok i pelud pretvaraju u med i vosak? lli mrav, termit, koji je otkrio osnovnu zakonitost ventilacije (er kondišn) i sagradio termostatske kuće i u svom društvu strogo sproveo načelo jednoklasne zajednice? lli obojeni insekti koji su otkrili tehniku maskiranja i kamuflaže? Ova veličanstvena ravnoteža, zadivljujuća harmonija, jedinstvenost i poredak koji je satkan od miliona detalja viče na sav glas da tu postoji Stvoritelj, Začetnik ovih stvorenja, da je On svemoćni Bog, da On objedinjuje sva savršenstva, da je blizu svojim stvorenjima kao što je blizu krv njihovim tijelima, da o njima vodi brigu, udovoljava njihovim potrebama, čuje njihove uzdisaje, vidi njihove situacije. To je Bog kojeg su nam vjere opisale uzvišenim imenima (esmaul-husna) i nema drugog boga. Bog nije gluha zakonitost koju zagovara nijemi materijalizam, a niti izolovan Aristotelov bog. Nije On ni Platonov bog u idealističkom svijetu, a niti je On materijalna egzistencija kako Ga je zamišljao Spinoza i drugi zagovornici panteizma. On je Jedan i ništa Mu nije slično. On je iznad svega što znamo, iznad svih situacija, formi i oblika, vremena i mjesta. On je uočljiv po svojoj djelatnosti, nevidljiv po svojoj bitnosti. Ne vide Ga oči, a On sve vidi. lli, još bolje rečeno, sve oči Njime vide. Njegovim svjetlom i pomoću moći koju je On očima dao. Naučni razum ne priznaje ove riječi mistike i želi da vidi Boga da bi ga priznao. I kada mu kažemo da je Bog bezgraničan, da je beskonačan, da je transcendentalan, mnogi naučnici kažu da Ga zbog toga ne priznaju, da nauka ne vjeruje u transcendentalne pojmove, te da je naučno podrucje empirijsko — da počinje od senzualizma i završava iskustvom i eksperimentom. Reći ćemo naučnicima da je ta tvrdnja neozbiljna, jer pola je sadašnje nauke transcendentalni pojam. Naime, nauka zaključuje da je penjanje uz brdo teže nego silaženje niz brdo, da je podizanje kamena na leđa teže nego podizanje nekog stapa, da ptica kada umre pada na zemlju, da jabuka s voćke takođe pada na zemlju, da se Mjesec u vasioni obrće. Ova zapažanja, na prvi pogled, nemaju međusobno nikakve povezanosti. Ali, kada je Njutn otkrio zakon gravitacione sile koji povezuje sve ove manifestacije, onda su i pad jabuke sa drveta, teškoća pri podizanju kamena i okretanje Mjeseca u vasioni, postali dokazi teorije koja nam je objasnila činjenično stanje. I pored toga ova je gravitacija nepoznanica, transcendentalni pojam, jer niko ne zna šta je njena bit. Da li se može osjetiti, vidjeti, mirisati? Ne, sve što možemo osjetiti svojim čulima, je ustvari samo posljedica djelovanja tih prirodnih sila koje postoje u univerzumu tako savršeno uskladjene. Niko nije vidio stubove na kojima počiva nebo i na njemu zvijezde i planete. I sam Njutn, autor teorije, u pismu upućenom svom prijatjelju Bentliju, kaže: ''Zaista je neshvatljivo da imamo materiju koja je beživotna i neosjećajna, a djeluje na druge materije i privlači ih iako među njima nema nikakve veze i odnosa.''[1] Eto, to je naučna teorija kojom se sluzimo, vjerujemo u nju i smatramo je naučnom, a ona je nepoznanica, transcendentalna, umom neshvatljiva. Takav je isti slučaj s elektronom, radio-talasima. Sve to nismo videli ali, ipak, u to vjerujemo zadovoljavajući se njihovim tragovima, emanacijama, posljedicama njihovog dejstva I mi, za ove pojave, osnivamo posebne nauke, izgrađujemo im zavode i laboratore, a te nauke su, u odnosu na naša cula, neosjetljive, gajb (transcendentalno). Određenije receno nauka nije shvatila bit nicega. Mi samo znamo imena tih stvari, ali ne i njihovu esencijalnost. Mi se međusobno sluzimo nazivima, terminima a da ne znamo njihovu bit. Bog je poducio Adema samo imenima, ali ne i pojmovima. Eto, to su granice nauke. Najviše što većina naučnika zeli da sazna to je odnos i razmjer, ali ona ne može da vidi bit ni suštinu icega. Nauka većito upoznaje i saznaje stvari po njihovoj pojavnosti i ispituje ih s vanjske strane. I, uprkos toga, čvrsto se drži svojih teorija, kao da je spoznala suštinu stvari; pretpostavlja i zagovara izvjesne stvari koje su, u odnosu na sredstva kojima se služi, čista transcendencija, mišljenje i pretpostavke. Nalazimo se u doba transcendentne nauke koja predstavlja vrstu lavirinta pretpostavki. Mislim da nauka ne može kritikovati transcendentnost, a ona je sama do ušiju u transcendentnosti. Zato bi nam bolje bilo da vjerujemo u transcendentni, umom neshvatljivi svijet, u našeg Plemenitog Dobročinitjelja šije tragove i emanacije vidimo svakog očnog miga, svakog srčanog otkucaja, svakog meditacionog trenutka. Ovo bi bilo bolje nego da se gusimo u pretpostavkama. [1] Vidjeti: Od sumnje do vjerovanja, str. 90., Mustafa Mahmud, preveo Abdurahman Hukić, izdanje: Starješinstvo islamske zajednice u SR BiH, Sarajevo 1987. |
| < Prošli | Sljedeći > |
|---|



