Priredio: Ersan Grahovac

Ateista je u svojoj glavi mislio da je Bog kreacija ljudskog straha i mašte , ali je slijep da bi vidio da je ustvari za njegovu tvrdnju potrebna mnogo veća mašta. Ako čovjek tvrdi da je Bog plod ljudske mašte, ko je onda stvorio mogućnost samog razmišljanja i zamišljanja, i ovaj savršeno uredjeni univerzum sa svim zakonima koji u njemu skladno vladaju? "To je niz slučajnosti" , reći će ateista. Ali zar to može biti? Zar smo mi samo niz slučajnih dogadjaja? Zar ovako savršeno uredjen sistem prirode može sam nastati ? Da razmislimo...

Ta pomisao naliči na onu, kao kada bi tornado, brišući kroz deponiju starog gvoždja, konstruisao neki savremeni avion, npr. boing 747. Ustvari, ta je pomisao jos začudnija. Ili kao kada bismo prosuli gomilu gline, pijeska, cementa, gvoždja u more i čekali da se formiraju cigle, zatim da se na naslagaju jedna na drugu , praveći tako jednu velelepnu zgradu sa svim svojim odlikama, instaliranim sistemom za struju, električnim vratima, vodovodom i svime što uz to ide. Ako se pozivaju na naučna dostignuća, odgovrićemo im. Ćelija unutar sebe sadrži energetske stanice, kompleksne fabrike, banku podataka, sisteme izgradnje, kao i napredne rafinerije. Postoje i ćelijske membrane za kontrolu ulaska i izlaska materije u ćeliju. Da bi jedna ćelija postojala potrebno da svi ovi organi istovremeno rade. A i oni su toliko složeni i povezani, da je nemoguće da ovaj sistem opstoji na slučajnostima. Danas se ni u, tehnološki najsavremenije opremljenim laboratorijama, pomoću neživih materija ne može proizvesti živa ćelija. Napušteni su svi pokušaj da se od nezivih materija kreira jedna ćelija.[1] Pa kako onda ti bezumni ateisti mogu tvrditi da je sve to plod nekakvih slučajnosti? Zar ne vide da je za stvaranje nečeg ovakvog morao postojati savršen plan stvaranja, i savršen intelekt koji je sve to konstruisao?

Aristotel je još odavno iznio čitav niz uzroka , govoreći : „Stolica je od drveta , drvo je od stabla , stablo je od sjemena, a sjeme od sijača … "[2] , da bi na kraju ukazao da nas ovakvo redjanje uzroka neizostavno dovodi prvom uzroku. Uzroku koji nema potrebe za potrebe za uzrokom jer je sam uzrok svemu ostalom i o Njemu sve opstoji dok On ni o kome nije zavisan, Pokretaču koji nema potrebe za Pokretačem, Stvaraocu koji nema potrebe za stvaraocem, što odgovara nasem poimanju Boga. Znači i putem razuma , na koji se toliki ateisti pozivaju , možemo doći do zaključka da postoji Bog. Jos dokaza o ovome ce biti iznijeto u poglavlju „Savršeni sklad“ i u poglavlju „Pitanje slučajnosti i namjere“, ali i u svakom drugom poglavlju se protinje po par dokaza o postojanju Svevisnjeg.

Savršeni sklad
 

Nijednu prirodnu silu ne možemo spoznati svojim čulima. Šta je to gravitacija ? Šta je to magnetizam? Da li se može osjetiti, vidjeti, mirisati, čuti? Ne, sve što možemo osjetiti svojim čulima, je ustvari samo posljedica djelovanja tih prirodnih sila koje postoje u univerzumu tako savršeno uskladjene. A sva materija se tim zakonima pokorava. Tako je i sva ova savršena uskladjenost zakona, zatim njihovo neprekidno održavanje i djelovanje - posljedica djelovanja Savršenog, Vječnog, neograničenog vremenom i prostorom. Kako vidimo da su ti zakoni (te sile) savršeno uskladeni? Pa tako što jednostavno uočavamo da materija, pokoravajuci se tim zakonima formira se u savršeno uskladjeni svemir, planete i nebeska tijela koja besprijekorno plove bez stubova, biljni i životinjski svijet na Zemlji kako harmonično opstoji uz ekološku ravnotežu, sve je tako savršeno uredjeno. Oko jezgra atoma se elektroni okreću u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, u istom smjeru se i Zemlja okreće oko svoje ose, isto tako i oko Sunca, a isto tako i Sunce oko centra nase galaksije...kakav sklad! Sve se radja, živi i umire, explozijom jedne zvijede nastaju nove zvijede. I sve to materija uspeva pokoravajući se tim prirodnim zakonima, savršeno uskladjenim. Iz samo jedne tačke nastaje cijeli svemir, nastaje prostor i vrijeme, nastaje ni iz cega, iz takve explozije danas vidimo takav sklad… Svaki zakon ima svog zakonodavca, pa i ovi prirodni zakoni imaju svojeg Savršenog Zakonodavca, koji ih je tako uredio. Da li ćemo, ako nademo kompjuter baćen u prirodu, reći da je on nastao nizom slučajnosti? Pa kako onda možemo to reći za ovaj naš univerzum? Jednostavno, samo bujna mašta i sljepilo može čovjeka navesti na tvrdnju da je sve to nastalo slučajno, samo od sebe, i pored toga što vidimo da je takodjer jedan od prirodnih zakona i taj da sve vremenom teži ka haosu, a ne ka uredjenju. Naprimjer, ako odvezete auto u pustinju i ostavite ga tamo, teško možete očekivati da ga nađete u boljem stanju kada se godinama kasnije vratite po njega. Nasuprot tome, vidjeli biste da su njegove gume izduvale, da su njegovi prozori razbijeni, njegova šasija zahrđala i da je njegov motor propao. Isti neizbježni, čak još i brzi, proces važi i za živa bića… Pogledajmo malo dublje u ovoj studiji šta je taj sklad. U 19. veku je ateistička teza je mogla nekog i da zbuni, kada se mislilo da je svemir oduvijek i zauvijek, da su zakoni takvi oduvijek i zauvijek, ali danas, kada znamo da je svemir (i vrijeme i prostor i materija i energija) nastao (i to ni iz cega) i da će imati kraj (sto je inače jedan od zakona za materijalni svijet, da sve što ima početak, ima i kraj, praktično nema fizičara koji ozbiljnije shvata nauku, a da ne vjeruje u višu silu (kako uglavnom nazivaju Boga). Ali ta viša sila, kako vidimo, ima savršeni intelekt, i sama ta “viša sila” je savršena. Jedini problem kod većine njih jeste taj što ne znaju ništa više o toj « višoj sili » osim da postoji i da nekako upravlja. Ali, to je već druga problematika.

Naime, da je kojim slučajem zemaljska kugla manjeg opsega nego što jeste, njena sila gravitacije bila bi slabija, vazdušni bi se pojas odvojio, nestao u vasioni, isparila bi voda i izlapila i Zemlja bi ostala pusta kao Mesec na kome nema ni vode ni zraka, ni atmosfere i život bi bio nemoguć. A da je, pod pretpostavkom, Zemlja bila većeg opsega od postojećeg, njena gravitaciona sila bila bi veća, kretanje na njoj bilo bi teže, naše bi tjelesne težine bile nekoliko puta veće i tijela toliko teška da ih ne bismo mogli podnijeti. lli, npr., da se Zemlja okreće oko svoje ose sporije, kao što je slučaj sa Mjesecom, dan bi trajao sadašnjih 14 dana, a noć 14 noći, a klima bi se od ubitačne vrućine u toku dvije sedmice prijetvorila u nepodnošljivu hladnoću u toku dvije naredne nedjelje. I život bi bio nemoguć. Nešto slično bi bilo da se Zemlja od svoje putanje približi Suncu; ili da se udalji kao što je slučaj s Jupiterom i Saturnom, uništila bi nas hladnoća. lli, još drastičnije od ovoga: znamo da se ZemIja kreće s nagibom od 33 stepena, zbog toga imamo vremenske periode koji većinu podrucja Zemlje cine plodnim i naseljenim. Da je zemaljska kora deblja upila bi kisik i Ijudi ne bi mogli podmiriti svoje potrebe za ovim dragocjenim plinom za disanje. Da su mora dublja nego što jesu, visak vode bi upio ugljendioksid i biljke ga ne bi imale dovoljno da Žive i disu. Da je vazdusni omot oko Zemlje ređi, meteori koji padaju umjesto da se rastope i nestanu na svom prodoru kroz gusti zracni omot — kao što se sada zbiva — pobili bi nas. Da se, kojim slučajem, poveća procenat kisika u zraku u odnosu na sadasnji, njegova bi zapaljivost bila veća i najmanje bi se vatre prijetvorile u uzasne eksplozije. Da se, opet, taj procenat kisika smanji, naša bi aktivnost postala inertnost. Da led nije laksi od vode ne bi plivao po vodi i morske dubine ne bi mogle sacuvati toplotu te ne bi bile pogodne za život riba i drugih morskih bića. Da nema ozonskog kisobrana, razapetog u atmosferi iznad Zemlje, koji spriječava ultraljubicastim zracima da u neograničenim jacinama stignu na Zemlju, ove bi nas ubitacne zrake unistile.

Ako hoćemo da seciramo samog čovjeka, i tu ćemo naći ova čuda i tajanstvenosti koje ukazuju na ovu preciznu matematičku ravnotežu: svako biće u svojoj krvi ima odgovarajući procenat i količinu natrijuma, kalijum-karbonata, kalcijuma, šećera, holesterola. Svako pomjeranje ovih srazmjera makar se radilo o malim količinama, znači bolest. Ako ta neravnomjernost potraje, to znači starost, smrt. Ljudski organizam snabdjeven je elementima koji, u očuvanju ove ravnoteže u toku čitavog života, automatski i sami od sebe deluju. Krvna alkaloidnost ima svoje regulatore koji je čuvaju. Mokraćna kiselina, Takodjer, ima svoje regulatore koji na nju paze. Ljudska permanentna toplota tijela od 37 stepeni održava se pomoću raznih fizioloskih i hemijskih procesa koji temperaturu čvrsto i ravnomjerno drže na ovom nivou. Takav je slučaj s krvnim pritiskom, zategnutosti mišića i otkucajima srca. Isto je i s uređajem za upijanje i lučenje (metabolizam), s uređajem hemijskog sagorijevanja u jetrenoj peći, sistemom nervne ravnoteže kojom se regulišu podsticaji za uzrujavanje i smirenje. lli proces kojim hormoni i enzimi regulišu brze i spore hemijsko-biološke procese. Ljudsko tijelo predstavlja tehničko čudo u području zakona ravnoteže, sređenosti i harmoničnosti koju poznaje svaki lekar i svako ko je proučavao fiziologiju, anatomiju i organsku hemiju.

Svesci i svesci knjiga ne bi bili dovoljni da nabrojimo primjere iz botanike, zoologije, medicine i astronomije. Svaka bi nam sitnica svjedočila i potvrđivala ovu preciznu ravnotežu i veličanstvenu organizaciju u stvaralačkom svijetu i svijetu stvorenja. Naivna je priča da je ova harmonija i poredak rezultat slučaja, kao npr. kad bismo rekli da je neka eksplozija u stampariji složila slova nekog opširnog rječnika. Obmanut je i hemičar koji kaže: ''Dajte mi zraka, vode i blata i uslove prirodnog života i ja ću vam napraviti čovjeka.'' Ovaj hemicar, samom izjavom da su mu potrebni materijal i uslovi, priznaje nemoć da oponaša Stvoritelja koji je sve stvorio, pa i čovjekove uslove. A kad bismo mu i pribavili sve ove uslove i materijale i ako bi, na primjer, napravio nešto, neće reći: ''Stvorio ga je slučaj''; nego će reći: ''STVORIO SAM GA  JA.'' 

Sa slučajnim stvaranjem uporedili bismo pricu o majmunu koji sjedi za pisaćom masinom i beskonacno pise sve moguće kombinacije. možemo li pretpostaviti da će on, jednog dana, slučajno otkucati neku Sekspirovu knjigu? Svaka ovakva pretpostavka nemoguća je. Dozvolimo hipotezu da se ovo slučajno desilo u prirodi; da se nakon milijardu jedinjenja među elementima u vodama mocvara slučajno formirala količina atomske kiseline (DNA, mada je inace sve to nemoguće), koja može sama sebe da obnovi. Ali se pitamo kako se ova količina organske kiseline razvila u život koji vidimo? možemo li da kažemo da se (opet) slučajno formirala protoplazma, ili da se, drugim slučajem, formirala ćelija. lli, da se, u trećem slučaju, ćelija razdvojila u dvije vrste: biljnu i životinjsku, pa su te ćelije postepeno ozivljavale. Takvo objasnjenje ravno je carobnom stapiću.[3]
 

Kaže Harun Yahya u svom djelu „Podvale teorije evolucije“ o slučajnom stvaranju :

„Drugi zakon termodinamike, koji je prihvaćen kao jedan od osnovnih zakona fizike, drži da će pod normalnim uvjetima svi sistemi koji su prepusteni sami sebi naginjati da postanu neuređeni, rasprseni i iskvareni, u direktnoj povezanosti sa količinom vremena koje protekne. Sve Živo i nezivo se pohaba, pogorsa, raspada, propada, dezintegrira i biva unisteno. Ovo je apsolutni kraj sa kojim se sva bića suocavaju na ovaj ili onaj nacin, i prema ovom zakonu, ovaj neizbjezni proces nema povrata.

Ovo je nešto što smo svi mi vidjeli. Naprimjer, ako odvezete auto u pustinju i ostavite ga tamo, tesko možete ocekivati da ga nađete u boljem stanju kada se godinama kasnije vratite po njega. Nasuprot tome, vidjeli biste da su njegove gume ispuhale, da su njegovi prozori razbijeni, njegova sasija zahrđala i da je njegov motor propao. Isti neizbjezni, cak još i brzi, proces vazi i za Živa bića.

Drugi zakon termodinamike je sredstvo pomoću koga je ovaj prirodni proces definiran sa fizickim jednacinama i proračunima.

Ovaj čuveni zakon fizike je, također, poznat i kao "Zakon o entropiji". Entropija u fizici označava mjeru nereda u sistemu. Entropija sistema je povećana kako se on kreće prema neurednijem, rasprsenijem i neplaniranijem stanju od uređenog, organiziranog i planiranog. što je veći nered u sistemu, veća je entropija. Zakon o entropiji drži da cijeli univerzum neizbjezno ide kao neuređenijem, neplaniranijem i neorganiziranijem stanju.

Vrijednost Drugog zakona termodinamike je eksperimentalno i teoretski dokazana. Najvazniji znanstvenici naseg doba slazu se u činjenici da će Zakon o entropiji predsjedavati kao vladajuća paradigma u sljedećem periodu historije. Albert Einstein, najveći znanstvenik nasega doba, rekao je da je to "glavni zakon cijele znanosti". Sir Arthur Eddington je također, rekao za ovaj zakon da je to "vrhovni metafizicki zakon cijelog univerzuma".[4]

Evoluciona teorija je tvrdnja koja je postavljena uz totalno ignoriranje ovog osnovnog i univezalno istinitog zakona fizike. Mehanizam koji nudi evolucija totalno je kontradiktoran ovom zakonu. Teorija evolucije kaže da se neorganizirani, rasprseni i neorganski atomi i molekule vremenom spontano zajedno skupljaju u određenom poretku i po određenom planu, da bi formirali ekstremno kompleksne molekule kao što su proteini, DNA i RNA, nakon cega oni postepeno stvaraju milione razlicitih Živih vrsta sa cak još kompleksnijom građom. Prema evolucionoj teoriji, ovaj pretpostavljeni proces koji donosi sve planiraniju, sve uređeniju, sve kompleksniju i sve organiziraniju strukturu, na svakom stadiju, pod prirodnim uvjetima, formirao je sve sam od sebe. Zakon o entropiji jasno pokazuje da je ovaj, takozvani prirodni proces, u potpunoj kontradikciji sa zakonima fizike.

Evolucionisticki znanstvenici su također svjesni ove činjenice. J. H. Rush izjavljuje:

"U kompleksnom toku svoje evolucije, život ispoljava izvanredan kontrast tendenciji izrazenoj u Drugom zakonu termodinamike. Dok Drugi zakon termodinamike ispoljava nepovratan napredak prema povećanju entropije i nereda, život kontinuirano evoluira prema visim stupnjevima reda."[5]

Evolucionisticki znanstvenik Roger Lewin izrazavajuci ovaj termodinamicki ćorsokak evolucije u jednom clanku u casopisu Science: 

"Jedan problem sa kojim su se biolozi suočili je očita kontradiktornost Drugog zakona termodinamike sa evolucijom. Sistem bi trebao propadati vremenom, dajući manje, a ne više reda."[6]

Jedan drugi evolucionisticki znanstvenik, George Stravropulos, izjavljuje termodinamicku nemogućnost spontanog formiranja života i neizvodljivost objasnjavanja postojanja kompleksnih Živućih mehanizama pomoću prirodnih zakona, u dobro poznatom casopisu American Scientist:

"Ipak, pod obicnim uvjetima, nijedna kompleksna organska molekula nikada ne bi mogla biti formirana spontano, nego bi se prije dezintegrirala, što je u skladu sa Drugim zakonom termodinamike. Doista, što je molekula kompleksnija to je ona i nestabilnija i sve je sigurnija, prije ili kasnije, njena dezintegracija. Fotosinteza i svi životni procesi, i sam život, još ne može biti shvaćen, uprkos zbrkanog ili namjerno zbunjujućeg jezika  termodinamke ili bilo koje druge egzaktne znanosti." [7]

Kao što je priznato, drugi zakon termodinamike predstavlja nepremostivu prepreku za scenario evolucije, i u pogledu znanosti, i u pogledu logike. Nemoćni da daju bilo kakvo znanstveno ili konzistentno objasnjenje da bi prevladali ovu zapreku, evolucionisti je mogu prevazići jedino u svojoj masti. Naprimjer, cuveni evolucionist Jeremy Rifkin ovako saopćava svoje vjerovanje da evolucija nadvladava ovaj zakon fizike pomoću "magične sile":

"Zakon o entropiji kaže da evolucija rasipa ukupnu energiju dostupnu za život na ovoj planeti. Naš koncept evolucije je upravo obrnut. Mi vjerujemo da evolucija nekako magično stvara veće ukupne vrijednosti i red na Zemlji."[8]

Ove riječi vrlo dobro pokazuju da je evolucija totalno dogmatično vjerovanje.”[9]

Nastavlja se....