Priredio: Ersan Grahovac

         Uvod
Puno je pitanja koja se čovjeku kroz život nameću. Bilo da mu dodju iznutra, ili od strane raznih faktora u društvu, ona se mogu podijeliti na bitna i nebitna i ona izmedju te dvije kategorije. Bitna pitanja su ona koja se tiču i puno utiču na životni put čovjeka, na pogled na svijet oko njega, koja mi drugačije nazivamo „životna pitanja“, a najbitnija su ona koja direktno konstruiranju temeljne stubove ljudskoga shvatanja svijeta, života, egzistencije. Nije rijedak slučaj da, u kontaktu sa ljudima, naidjemo na mnoge dileme uzrokovane velikom konfuzijom koja je nastala u ovom nasem ’informatickom’ dobu, gdje sa svih strana bivamo zasipani svakojakim informacijama i podacima.

Informacija je puno, dilema jos vise, a vremena sve manje. Te dileme u danasnjem čovjeku nije lahko otkloniti, ali se treba potruditi dozvati ono iskonsko u čovjekovoj prirodi koja je sakrivena ispod naslaga srcane crnine, te povesti savremenog čovjeka ka spasu duse i tijela, ka svjetlu istine. Taj nam posao donekle olaksava to što je savremeni čovjek sve svjesniji nesuvislosti savremene nauke i tehnologije u obezbjedjivanju dusevnog mira i srece, te njegovom potragom za onim što ce mu u tome pomoce, što ce mu otkloniti dileme i sumnje. Takodjer nam olaksava posao i činjenica da se savremeni čovjek naucio logicki razmisljati od malih nogu, kroz skole i fakultete, a istina nije ništa iracionalno, već potiče  od istog Gospodara od koga potiče  i nas razum. Tada, kad čovjek krene traziti istinu, na povrsinu ljudske misli izbijaju iskonska pitanja koja ne znaju za vremenske i prostorne granice. Ta pitanja su sve nas nekada u životu zanimala, i to je ono što nam je svima zajednicko, ali ono u cemu se razlikujemo jedni od drugih jer to što su neki od nas ta pitanja zakopavali negdje duboko u podsvjest, dok su drugi nastavili tragati za odgovorima. Od onih koji su nastavili tragati za odgovorima, nekima je Allah Uzviseni odgovore i otkrio, dok je druge pak, pravedno, ostavio da u tminama lutaju. U ovom radu ćemo se baviti nekima od tih bitnih životnih pitanja koja se ticu svakog čovjeka na planeti i koja zanimaju svaki um, osim ako se taj um i dusa ne predaju navalici raznoraznih uzivanja i slijedjenja strasti, te im istina i ne bude od neke velike vaznosti. Za pocetak, navescemo rijeci jednog od onih koji je krenuo putem trazenja odgovora na ta bitna životna pitanja, na te dileme, Mustafe Mahmuda, koji ukratko predstavlja srz tih pitanja i koncizan odgovor na njih.

„Ti, ja i svi putnici ovog kosmičkog broda koji se zove Zemlja, znamo da se ona, zajedno sa ostalim planetama sunčevog sistema, već milionima godina zajedno probija kroz kosmos...  a Sunce, u drustvu milijardi drugih sunaca formira ploveći grad, čije je ime galaksija. Ima još na milijarde galaksija koje plove nepreglednom dužinom kosmosa. Samo jedan pogled na nebo i na ovu kolosalnu kosmičku arhitekturu usred tamne noći izaziva zaprepašćenje.

Kuda idemo?

Šta je kraj?

Ko je taj ko je sve ovo stvorio?

Kako?

Zašto?

Nauka nam kaže da je giganstka arhitektura sa svom svojom grandioznošću i veličinom sagradjena iz jednog elementa i jedne materije, i sva projektovana u jednom stilu i po jednom planu, podvrgnuta istim zakonima.  Jedinstvo arhitektonskih zakona nam potvrdjuje i jedinstvo Stvoritelja koji je samostalno sagradio svaku svar i u čijem radu  nije imala udjela druga ruka osim Njegova.

To je On, Bog.

Jedan Jedini.

On je istinski Stvoritelj i nema rivala.

Ne možemo reći: „A ko je Njega stvorio ?“

Pravi Stvoritelj nije stvoren već je oduvjek i zauvjek.

On stvara ni iz čega; stvara riječju « budi » i ono biva.

Njegove riječi su neiscrpne.“[1]

            Mnogi ljudi, podpadajući pod uticaje raznih spoljašnjih faktora, poput propagiranja neke dominirajuće ideologije na prostoru na kojem žive, ili unutrašnjih faktora, poput slijedjenja prohtjeva, postaju pripadnici jedne od tri grupe ljudi: ateisti, agnostici, teisti. U ovoj studiji ćemo se baviti vodjenjem čovjeka od tmina ateizma do nade (mono)teizma, zbog čega ćemo obradjivati neka univerzalna životna pitanja. Što se tiče dokazivanja ispravne medju (mono)teističkim ideologijama, to je već predmet jedne posebne studije, koja zahtijeva više prostora i više vremena. Potrudićemo se da ova pitanja i dileme budu razmotrena u duhu islamskog vjerovanja, koje je najjasnije i najčistije i koje jedino ima ispravan odgovor na ta pitanja. Izmedju činjenice da se nećemo baviti dokazivanjem ispravne (mono)teističke ideologije i činjenice da ćemo ova pitanja razmatrati u duhu islamskog vjerovanja nema nikakve kontradikcije, osim, možda, prividne. Radi se o tome da ovaj rad nije mjesto za detaljno iznošenje dokaza o ispravnosti islama i neispravnosti drugih ideologija, već je ovdje mjesto za iznošenje spoznaje zdravog razuma o tome sta je istina, a zdrav razum ne može biti osim u duhu islama, a islam je jedina vjera koja nije suprotna sa razumom.

Kratak osvrt na historiju vjerovanja[2]

Mnogo je sumnji koje ubacuju ljudi koji su slijepi propagatori neke od ateističkih ideologija, a medju njima su i one ideologije koje govore o ’evoluciji vjere’, u smislu da je vjera nešto što su narodi, od svog ’primitivnog’ doba, pa do danas, izmišljali vremenom. Tako kaže jedan od ateista: „U tim mojim religijsko historijskim ekskurzijama nekad sam negdje čitao da je bog u ljudima nastao otprilike ovako : “Prasnuo je grom; uznevjereni ljudožder pao je ničice- i bog  je bio rodjen. Ta ljudožderova uspravljenost, ta njegova zaprijepaštena nedoumica, eto to je bio bog. Ne dopada mi se, možda je i tačno. Što više, historijski bit će sasvim tačno.“ (Vasko Popa)

Mi ćemo se ovdje potruditi da dokažemo da je monoteizam, tewhid, oduvijek bio prisutan medju čovječanstvom, od prvog čovjeka, Adema, pa do danas, ali da su ljudi, kada bi im nestalo poslaničkog znanja i kada bi se udaljili od Objave, počinjali lutati i tumarati tminama zablude.

Čovjek je od početka svog bitisanja na Zemlji osjetio da je neophodno da nešto obožava i da svom božanstvu pravi hram. Zato je molitva bila prva nužnost, poput nužnosti za sticanjem opskrbe i obezbjedjivanjem skrovišta. Čovjek je svojom intuicijom dokučio da mu je potrebna vjera u kojoj će naći sebe. Njegova duša je drhtala od gladi za vjerom kao što mu tijelo drhti od gladi za zalogajem hljeba i sigurnošću. Ali kako god čovjek nije mogao odjednom da dokuči i spozna tajne i sile koje je Zemlja krila, kao što su električna energija i druge, tako nije mogao ni da od prvog dana dokučiti suštinu pravog božanstva, nego ga je otkrio nakon dugog putovanja koje je bilo ispunjeno eksperimentom i greškama, tačno onako kako se dešavalo sa otkrivanjem ostalih prirodnih zakonitosti. Govorim o čovjeku koji nije vodjen uputom od Stvoritelja, čovjeku koji se udaljio od uputa sa kojima su dolazili vjerovjesnici, čovjeku koji je svojim razumom i dušom htio dokučiti istinu o Bogu.

Prvi širk je nastao pošto je vjerovjesničko svjetlo upute počelo jenjavati, uz pretjerivanje u poštovanju dobrih ljudi, a prvi mušrici (mnogobošci) su bili iz naroda Nuha a.s. Oni su najprije počeli praviti slike dobrih ljudi koji su umrli, da bi ih se sjećali, a onda su došle generacije koje su ih počele obožavati. Tadasnji čovjek je obožavao lažno božanstvo, klao mu žrtve i njegov grob uzimao sebi za svetilište i mjesto koje redovno posjećuje. Postepeno se obožavanje predaka razvilo do te mjere da je postalo stalna molitva. Tako srećemo da su oni koji su sačuvali vjeru u pretke i djedove, napravili čak i kipove koji će predstavljati simbole njihovih djedova jer su htjeli da im duša ima stvarno tijelo i mjesto koje će biti posjećivano. Svako pleme je imalo nekog starog pretka koga je imenovalo svojim bogom i proglasilo simbolom svoga božanstva. Zatim je čovjek počeo da vjeruje da duša ovog pretka može da inkarnira u neku životinju ili drvo, pa je prešao na obožavanje kipova i drveća. Svako pleme imalo je svoju životinju koju je obožavalo, svog totema, koji je jedanput bio ptica, drugi put lisica, treci put lav, četvrti put bik Apis, peti put krava Drugi su se opet, u svojim molitvama okretali izvorima snage i sile u prirodi, pa su obožavali vjetrove, ciklone, gromove, more, planete, zvijede, vatru...

„Uporedo sa povećanjem broja potreba i briga čovjeka, rastao je i broj bogova, pa ga vidimo da obožava boga kiše, rata plodnosti, mora, vjetra... Ovo mnoštvo bogova su neki zamijenili na dva boga, boga dobra i boga zla, kao Višna i Šiva kod Hindusa, Hermes i Aheront kod Persijanaca.“[3] Takodjer je u njima postojala ideja da postoji jedno najveće božanstvo koje je glavno svim tim ostalim božanstvima... Vjerovatno se na to oslanjao Vasko Popa kada je napisao : “A bog je, o tome nema sumnje, u najboljem slučaju nastao bar trenutak poslije čovjeka. » To može djelimično važiti samo za lažna božanstva.

Letimičan pogled na historiju vjera, nakon ovog kratkog hronološkog prijegleda, može nas, zbog jasne sličnosti izmedju primitivnih i nebeskih vjera, dovesti do mišljenja da je čitava religija nastala iz praznovjerja, te da je ovaj hronološki lanac samo dokaz da je ona bajka i da je pametnije razumnom čovjeku da je odbaci u cijelosti i pojedinostima. Ovo je pogrešan zaključak. Ko iza njega stoji sliči onome ko od nas trazi da zaniječemo medicinu i njena ostvarenja samo zato što je ona nastala, hronološki, iz primitivne medicine, kao tetoviranje, vračanje, kauterizacije, čime se bavio primitivni lekar. Ili trazi da zaniječemo hemiju jer je nastala iz mitskog istraživanja eliksira života i kamena mudraca... ili hoće da zapostavimo astronomiju jer je nastala iz astrologije i čarolija... ili možda samo njima sliče...

Ova sličnost i bliskost izmedju svih epoha nastanka vjerske misli je, uistinu, dokaz za vjeru, a ne protiv nje... To je uvjerljiv dokaz da je ideja o Bogu urodjena u ljudskoj prirodi, da je ona stalna misao koja zaokuplja čovjeka od kada je počeo da osjeća i razmišlja, te da je potreba za vjerom trajna potreba od početka svijeta. Medjutim, čovjek, ali samo onaj koji je udaljen od upute, je ka istini o Bogu putovao polako, postepeno, u etapama, u fazama. Približavao se toj istini prema stepenu razvijenosti svojih sposobnosti za razumijevanje i rasudjivanje. Tek onda kada je njegova sposobnost za apstrakciju dostigla savršenstvo i kad mu se pronicljivost razvila do te mjere, da je mogao da ima sveobuhvatno vidjenje, on se priblžio istini, približio se monoteizmu. “Ahnaton je naslijedio obožavanje Sunca od svojih predaka, ali nije dugo potrajalo i on se pobunio protiv obraćanja Suncu, tvrdeći da je i ono stvoreno i da stvoritelj koji je dostojan obožavanja je snaga koja je stvorila Sunce. Zato je on sunčevu kuglu učinio samo simbolom te skrivene snage, Atona, Jedinog i Svemogućeg. Herodot tvrdi da su Egipćani bili prvi monoteisti na svijet, te da je ostali svijet uzeo vjeru od njih. Hindusi su preuzeli obrede, a Grci principe ove vjere iz Egipta...“

Ali i tada je imao puno omaški, te je tako Aristotel govorio da je Bog izoliran i da On misli samo o Sebi, On je samo pokrenuo svijet, a svijet sada ide bez Njegove kontrole. I mnogi drugi monoteisti koji su do monoteizma došli razumom su imali puno omaški u svom vjerovanju... Jer... Ljudski razum, ma koliko savršeniji bio od džinskog ili pak životinjskog, ne može naći sam istinu, pravi put, put koji vodi Allahu s.w.t., osim da bude vodjen objavom. To je zato što je Allah stvorio čovjeku i nefs, dušu na koju puno utiču prohtjevi raznih vrsta, i koja zamagljuje vidik razumu, koja zamagljuje ogledalo srca kroz koje razum poima stvari iz materijalnog i nematerijalnog svijeta, tako da on mora negdje skrenuti. A poznato je da je srce to koje je sjedište razuma i kojim se shvata istina (el-'aqlu-t-tešri'ijj), dok je mozak materijalni instrument preko kojeg razum poima stvari iz materijalnog svijeta, u njemu je inteligencija. Po tome možemo vidjeti da su mnogi narodi koje je Allah uništio bili izuzetno inteligentni, koristili su onaj dio razuma koji se koristi za poimanje stvari iz materijalnog svijeta[4] (el-'aqlu-t-teklifijj), za poimanje i shvatanje uzročno-posljedičnih zakonitosti u prirodi, te su pravili gradjevine kojima se i današnja civilizacija divi. Ali, s druge strane, možemo uvidjeti apsurd njihove vjere, obožavanje strasti i raznih drugih idola, što nas čudi, s obzirom na njihovu inteligenciju. Uistinu je to zbog crnine njihovih srca i nemogućnosti srca da poimaju istinu iz nematerijalnog svijeta, iz svijeta u kojem vladaju potpuno drugi zakoni, i zbog njihove nemogućnosti da spoznaju istinu, jer je ogledalo srca bilo previše zamagljeno usljed slijedjenja strasti. Tako vidimo da Allah Uzvišeni kaže u suri El-E’raf:

„Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni srca imaju - a njima ne shvaćaju, oni oči imaju -a njima ne vide, oni uši imaju – a  njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.“

Zato je glavni razlog Allahovog slanja objava ustvari upućivanje ljudi na pravi put, kako im je još u ezelu obećano. Ovo navedeno možemo malo bolje shvatiti iz sljedećih ajeta:

Mi rekosmo: "Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo moje budu slijedili -ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.

A onima koji ne budu vjerovali i knjige Nase budu poricali - biće stanovnici

džehennema; u njemu će vječno ostati." [5]

Ovaj ajet nam objašnjava da oni koji iskreno budu slijedili ono sa čim je dosla Allahova objava i vjerovjesnici koji tu objavu objašnjavaju ljudima, biti će na pravom putu, neće zalutati, neće strahovati zbog onoga što ih je mimoišlo jer znaju da je to od Allaha odredjeno, biće širokih prsa i neće tugovati na ahiretu jer će za njih biti džennetski perivoji. A s druge strane, oni koji se budu okrenuli od Upute sa kojom dolazi objava i poslanici, oni će na dunjaluku biti od zalutalih, njihova će prsa biti stisnuta i strahovaće nad onim što ih pogodi ili mimoidje[6], a na ahiretu će biti slijepi, tužni i nesrećni. Jadan li je takav završetak i bijedan li je takav ulog...

Takodjer je bilo prirodno da te univerzalne činjenice, u obliku Objave, prime samo ljudi jake duhovne pronicljivosti, vjerovesnici i poslanici, čija je spoznaja i spremnost bila savršena. Otuda ideja o Bogu Jednom, Jedinom, Uzvišenom kome ništa nije slično, predstavlja kulminaciju i kraj čiste apstrakcije Boga koji nije rodio, niti je rodjen, kome niko nije ravan, koji je Prvi, Poslednji, Jasni, Skriveni….Koji dokučuje oči koje njega ne opažaju…koji je uzvišeniji nad svim svojstvima i predstavama koje o Njemu imamo…Poznavalac nevidljivog i vidljivog,…u Njegovom su vlasnistvu kljucevi svake stvari. Jedini … On je utočište svakom… Svemoguć…

Zato u historiji religije kod prijašnjih naroda i čitamo ovu dugu priču o razvitku vjerske misli, koja obuhvata periode u kojima bi ponestalo znanja o istinskoj vjeri i Bogu koje su donosili Božiji izaslanici na Zemlji, vjerovesnici. Sva kriva vjerovanja koja su dolazila od ljudskog razuma od kad je bio mlad dok nije sazrio, su većinom iskrivljena slika prave vjere koju su propovjedali svi Božiji vjerovesnici, od prvog do zadnjeg. U čovjeku jeste urodjena vjera, žedj za obožavanjem, i upravo zbog toga je Bog slao poslanike koji su ljudima predstavljali jednoću Stvoritelja, istinu o tome, jer je ljudski razum sklon greškama. Tako, kada bi ponestalo ispravnog vjerskog znanja, ljudi bi, shodno razvijenosti svoje svijesti, dolazili do nekih božanstava koja su bila lažna, a kada im je svijest dostigla najveći stepen, došli su razumom blizu, a ipak daleko, do tog Jednog Boga u kojeg su opet razlicito vjerovali (Ahnaton kod faraona, helenisticki filozofi), uvijek sa ponekom greškom, jer je ljudski razum ipak sklon pogreškama...

Medjutim, Božiji poslanici, kojima su objavljivane Božije objave, od Nuha (Noje), preko Ibrahima (Abraham), Ishaka (Isak), Ismaila (Ismael), Jakuba (Jakov), Jusufa (Josef), Junusa (Jonas), Isaa (Isus), pa sve do Muhammeda a.s.  su uvijek izuzetak od onih koji traže znanje o Bogu. Njima je Bog otkrio istinu i naredio da je šire drugim ljudima i da pozivaju na dobro i odvraćaju od zla, da jednostavno pravilno usmjere tu ljudsku žedj za obožavanjem na put istnskog obožavanja bez pogreške. Uz poslanika, mi više nismo pred običnim čovjekom koji samostalno traži rješenje, pa pogriješi ili pogodi, mi smo ovdje pred čovjekom koji je potpomognut objavom od strane Boga, pred čovjekom kome je neistina posve nepoznata i koji ne govori po svojim hirovima… Sve što govori je Božija volja i nešto od Njegovog znanja koje šalje ljudima poslanicima… Zbog toga su Božije objave uvijek bile jedno tijelo, jedna riječ i jedna idiologija…

Religija ima historiju i evoluciju samo za običnog čovjeka koji se udaljio od upute sa kojom su dolazili vjerovjesnici, koji je sam svojim razumom krčio put do Boga, i sam se trudio, oslanjajući se na svoje vlastite sposobnosti, bilo da griješi ili shvata. Tako su mnogi takvi pogodili nešto od istine, ali su svi u nečemu  pogriješili u toj svojoj spoznaji, jer crpe spoznaju iz izvora koji griješi - razuma. „Krajnje što on može da ponudi na putu spoznaje Boga su samo pokušaji… Ovi pokušaji su nam ostavili dugu historiju i priču o nastanku vjerske misli“[7], koju sam ukratko ovdje iznio.

„Što se tiče poslanika, oni su crpili svoju spoznaju iz izvora koji ne griješi; njihovo znanje spada u domen objave, revelacije… Zato su nam oni i predočili čistu, ničim nenatrunjenu i pravu vjersku istinu od samog početka… Svi su oni, i pored vremenske udaljenosti jednog od drugog, uvijek bili složni u riječima da “nema drugog boga osim Jednog i Jedinog, Vječnog i Apsolutnog”, u kojima nije bilo promjene“[8] od poslanika do poslanika, već su ljudi vremenom mijenjali njihove riječi. U poslanika su se razlikovali samo propisi-vjerozakoni vezani za djelanje na ovome svijetu, shodno prostoru i vremenu, ali je vjerovanje koje su propagirali i zbog kojeg su prije svega i poslati bilo uvijek isto, nepromijenjeno. Božanska istina je usadjena u čovjeku od njegovog rodjenja. Savjest, koja je izvor dobrote, ljepote i opštih normi koje se uzimaju kao mjerilo za donošenje suda o stvarima, je samo jedan pravedni svjedok onog što je Bog pohranio u odredjenoj čovjekovoj prirodi, a što se ne može objasniti materijom, elementima ni atomima...

Nastavlja se....