UČENIK: Kako je divno i lijepo to što ste rekli profesore, ali u mojoj duši ima stvar koja me još uvijek muči. Zar Allah nije čovjeka počastio razumom? Pa zašto mu nije ostavio mogućnost da on traži istinu i da se sam prema njoj uputi?

UČITELJ: (Kao da se malo razljutio radi ovog pitanja) Ponovo si se vratio svome starom pitanju, samo drugim riječima. Naprotiv, Uzvišeni je počastio čovjeka razumom i naredio mu je da posmatra i razmišlja o sebi, nebesima, Zemlji i onome što ga okružuje: “A i u vama samim, zašto ne razmislite” (Ad-Darijat; 21), “I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa, Zemlje i o svemu onome što je On stvorio“ (Al-A’raf; 185), “A zašto ne razmisle sami o sebi, Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih - sa ciljem i do roka određenog“ (Ar-Rum, 8), “Reci: “Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite...“ (Saba; 46). I On mnoge ajete završava ovakvim pozivima:

“Pa zašto ne shvaćate?”, “Pa zašto ne razmislite?”, “Doista su u tome dokazi za one koji razmišljaju“, “Doista su dokazi za one koji imaju pameti“, “Znakovi za razumom obdarene“, “To je zaista dalekovidnim pouka“, “To su dokazi za one koji pameti imaju.“
Istiniti, neka je slavljen samo On, shodno Svojoj mudrosti i milosti nije ostavio ljudski razum sam, znajući da mu je teško spoznati istinu, dati konačno mišljenje i sveobuhvatnu riječ, jer konačna, prava, sveobuhvatna istina, se ne može spoznati pomoću samog razuma. Bez Allahove upute razum je ograničen vremenom i sredinom u kojoj se nalazi, zatim koeficijentom inteligencije i stepenom obrazovanja. Razum ljudi razlikuje se i shodno razlikama vremena i prostora. Koliko stvari ima koje se kod jednog naroda ubrajaju u vrline, a kod drugog naroda to spada među velike mahane? Za koliko stvari se u jedno vrijeme tvrdilo da su jasna istina, zatim dođe drugo vrijeme i smatra ga čistom neistinom. Čak se razum jednog čovjeka mijenja sa promjenom etapa u njegovom životu i sa povećanjem iskustva. Osim toga, kod nas postoje strasti, sklonosti, lični pravci, zatim porodične, regionalne i nacionalne težnje. Sve to dominira nad razumom, nekada svjesno, a nekad nesvjesno, utiče na njegovu presudu koju izriče nad stvarima, ljudima, djelima i vrijednostima; htio to on ili ne. Pa gdje je taj ljudski razum koji može spoznati pravu istinu? Razum kojeg pojedinca ili koje grupe i u kojoj to zemlji? I u kojem vremenu?
“Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji u onom što je na njima...” (Al-Mu’minun; 71).
Navedimo primjer filozofa kada su raspravljali o etici, šta su oni uzeli za polaznu tačku, mjernu vrijednost, u svojoj filozofiji i kako su se na kraju razišli i došli u kontradiktornost.
Neki od njih su za mjerilo uzeli UŽITAK,
neki su rekli da je to KORIST,
neki od njih su se okrenuli SNAZI,
neki su pretjerali u RAZUMU,
neki su tvrdili da je to OSJEĆAJ,
neki su samo vjerovali u MATERIJU,
a neki su sve zanijekali osim DUŠE,
neki su svetost pridavali SLOBODI POJEDINCA,
a neki su prednost dali KORISTI DRUŠTVA,
neki su dali važnost STVARNOSTI,
a neki su naginjali IDEALIMA.
Čovjek ne može izaći iz valova ovih suprotstavljenih filozofija i iz zagrljaja ovih kontradiktornih pravaca bez sumnje, košmara i nedoumica koje je jedan filozof davno, lijepo opisao rekavši:
“Sve te institute sam obišao i sve znakove njihove pregledao, a nisam vidio ništa, osim zbunjenog, ruku na bradu stavio i škripi zubima pokajno.”
Dakle, sam razum nije dovoljan da uputi čovjeka ka istini nego mora imati vodiča koji će ga uzeti za ruku i izvesti iz lavirinta, a to je zadatak poslanstva. Zbog toga su Allahove poslanice i Njegove knjige dolazile jedna za drugom i sustizale se da bi uputile čovječanstvo.
“A svaki narod je imao onoga ko ga je na pravi put upućivao” (Ar-R’ad; 7),
“A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao” (Fatir; 24).
Razum može biti dovoljan da pojasni ogranke i primjenu sredstava, ali temelje i ciljeve života ne možemo shvatiti bez nebeske riječi koju ćemo uzeti iz nebeskih knjiga. Ne zaboravi da je razum taj koji razumijeva Božiju objavu i Njegove knjige, kontroliše njihovo sprovođenje i slijeđenje ili odstupanje od njih - i njegova uloga se ovdje ne poriče. Ali izvor, iz kojeg se bezbrižno uzima istina mora biti nebeski, Božiji.
UČENIK: Prihvatam to što ste rekli o teološkim i vjerskim pitanjima, ali mi imamo praktične stvari koje su vezane za život ljudi i njihove međusobne odnose, i oni su u mogućnosti da spoznaju istinu - pravdu i pravu mjeru u tim stvarima putem iskustva i eksperimenata. Pa zbog čega ih je Božja objava ograničilia svetim tekstom namećući im rješenje odozgo, a ne da ono proizađe iz njih samih?
UČITELJ: Da, čovjek može da pronađe istinu u praktičnim stvarima posredstvom pokušaja ili eksperimenata koji otkriju njegove greške i uklone zavjesu sa stvari koje su mu bile nejasne jer ih je bilo prekrilo neznanje, nemar ili strasti. Da bi čovječanstvo stiglo do ovih rezultatata mora žrtvovati mnoge generacije koje propadnu i odu kao žrtve za one što će doći poslije njih, a one ništa ne iskoriste. Zar nije bolje mudrošću Sveznajućeg, Mudrog i milošću Milostivog, Samilosnog koji je znanjem svojim sve obuhvatio i koji razlikuje pokvarenjaka od dobročinitelja, da rastereti Svoje robove napora, pokušaja i ekpserimenata u najvažnijim životnim pitanjima tako što će urediti njihove odnose, sačuvati im vjeru i dunjaluk, zaštititi im njihov život, čast, imetak, razum i ahlak? Zar ne smatramo da je od obaveza oca, kojeg je iskustvo poučilo i život očeličio, a noć i dan odgojili, da svojim sinovima prenese svoje iskustvo i plodove njegovog poznavanja života? Zar Allah, nek je uzvišen i slavljen samo On, nije milostiviji prema ljudima od njihovih očeva, čak od njih samih!? Pa zašto Mu onda osporavamo da pouči Svoje robove ono što oni ne mogu spoznati osim nakon mnogobronjih eksperimenata i pokušaja u koje će uložiti sve najskuplje i koji će trajati vijekovima, samo Allah zna njihov broj! Rezultat toga je da će čovjek ekeperimentisanjem doći do spoznaje istine u nekoj određenoj stvari kao na primjer iskustvom je saznao štetne i loše posljedice poslovanja sa kamatom, konzumiranja alkohola, bavljenja hazardnim igrama, otpuštanja uzde seksualnim nagonima, zabranjivanja nasljedstva ženama ili uzimanja posinaka sinovima ili rasne diskirminacije. Osim toga, ponekad čovjek u zakonu kojeg je društvo postavilo i čijeg se slova pridržavaju ne može da nađe dovoljno snage i hrabrosti koja ga tjera da slijedi istinu u spornim pitanjima. Osim toga pojavljuju se i druge mnogobrojne prepreke, kao što je da zakonodavna vlast bude u rukama pojedinaca koji održavaju npr. širenje kamate ili alkohola, hazardnih igara jer se oni direktno koriste i bogate od toga ili pak gaje simpatije prema onima koji se time koriste. Ponekad žele da udovolje prohtjevima neupućene mase i pružaju im to, pored toga što im to škodi i uništava ih. Oni se prema toj masi ponašaju kao trgovac prema mušteriji. Njegov cilj je da nabavi sve što oni požele ako mu to donosi profit, ne gledajući da li im to škodi ili ne. On se ne ponaša kao brižni doktor koji zabranjuje svome pacijentu i najslađe stvari ako mu one škode ili ako će one otežati i usporiti njegovo liječenje. Mi imamo dva jasna primjera koji potvrđuju naše riječi:
• prvi od njih je bio u SAD, u jednom periodu njene novije historije ljudi od vlasti i ugleda su uvidjeli pogubnost alkohola, kakve materijalne i moralne nezgode i nedaće on donosi čitavoj zajednici, pa su odlučili da ga zakonom zabrane. To su doista i učinili, izglasali su zakon i potrošili su desetine (miliona) dolara za reklamiranje ovog zakona, ali strasti notornih alkoholičara i koristi onih koji se koriste alkoholom kao što su poljoprivrednici, vlasnici pivara i trgovci, su prevladale mudrost razumnih koji su predlagali zabranu. Rezultat toga je bio bankrot, poraz i poništavanje zakona o zabrani. Ne iz ubjeđenja u svrsishodnost “majke zala“ nego predajući se i pokoravajući se željama, prohtjevima i strastima koje odvode od pravog puta.
• drugi primjer je bio u Rusiji, gdje je komunistička teorija zabranila kamatu i poslovanje sa njom, ali pored toga komunistička Rusija nije uspjela da ispoštuje ovu ideju i da je sprovede, nego je odobrila svojim građanima da posluju sa kamatom, kao što je dozvolila, u vanjskoj trgovini davanje kredita sa kamatom.
Doista ljudska slabost često spriječi čovjeka da koristi svoje iskustvo. Zbog toga mu je potrebna uzvišena, jača vlast koja će ga natjerati na ono što on nije u stanju da natjera sam sebe, a ta vlast može doći samo od Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi. Zbog toga se moramo vraćati Nebeskoj riječi i Nebeskoj poslanici, i razum se ne može ostaviti sam u ovome polju.
UČENIK: Allah vas nagradio... Sada mi se srce smirilo, a iman povećao. Često sam vas slušao kako govorite o Allahovim knjigama i nebeskim Knjigama, pa da li se može razumjeti iz toga da su sve te knjige iste? Možemo li mi uzeti istinu iz Starog zavjeta (Tevrat) ili iz listova Novog zavjeta (Indžila) kao što je uzimamo iz Kur’ana?
UČITELJ: Sve Božije objave imaju jedinstvenu osnovu i svaka od njih poziva u Allahovo jedinstvo, (vjerovanje da je Allah Jedan), čišćenje duše i uspostavljanje pravde kao što Uzvišeni kaže:
“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ”Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!” (An-Nahl; 36),
“Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ”Nema Boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!” (Al-Anbiya; 25),
“Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali...” (Al-Hadid; 25)
Zbog toga je rekao Uzvišeni:
“On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ”Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” (Aš-Šura; 13)
Kur’an je pohvalio sve Allahove knjige i učinio je vjerovanje u njih dijelom vjerovanja svakog muslimana.
“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i u meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove” (Al-Baqara; 285)
Allah je o Tevratu rekao:
“Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo” (Al-Ma’ide; 44),
“Mi smo Musau Knjigu dali da učinimo potpunom blagodat onome koji će prema njoj postupati i kao objašnjenje svemu i uputu i milost - da bi oni povjerovali da će pred Gospodara svoga stati.” (Al-An’am; 154)
A o Indžilu je rekao:
”A njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali.” (Al-Ma’ide; 46)
Međutim ove su knjige bile objavljene za određeni period i za posebnu grupu ljudi; ograničenu prostorom na Zemlji, stoga im Allah dž.š. nije jamčio opstanak i čuvanje kao što je to garantovao Kur’anu:
”Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (Al-Higr; 9).
Zato nije ni čudo da su ih zapuhnuli vjetrovi iskrivljivanja, zaborava ili propadanja. Tako danas u tim listovima čitamo kako su Allahovi vjerovjesnici i Njegovi poslanici radili velike grijehe, činili blud, pili alkohol, šta više čitajući o Allahu, Uzvišen je On i daleko od toga, pronalazimo da se On hrve sa čovjekom i biva savladan, ili razapinju mu sina pred Njegovim očima, a On ništa ne preduzima, ili “Bog se”, kao što je rekao jedan zapadnjak, “povukao poražen ispred ljudske zlobe?!”
Danas, ako tražimo Indžil kojeg je Allah objavio Mesihu Isau, nećemo ga naći, nego pronalazimo kazivanja, koja su napisali poslije njega njegovi učenici ili učenici njegovih učenika, u kojima ima vrlo malo njegovih riječi. Osim toga lanac ljudi koji prenose te knjige je prekinut tako da se uopće ne zna njihova hebrejska osnova, niti ko ih je i kako prevodio. Iako su današnja četiri, kod hrišćana priznata, evanđelja izabrana od desetina drugih evanđelja, koje je crkva odbila da prizna, a u nekima od njih postoji jasan nagovještaj dolaska poslanika Muhammeda s.a.v.s., kao što je Bernabin Indžil. Pored toga što u ta četiri verificirana evanđelja postoji mnogo kontradikcije, razlika i propusta, ja ne poričem da u ovim knjigama ima ostataka istine, ali ti ostaci su pomiješani sa neistinom koja zatire svjetlo istine i uništava njenu korist, te je uputa pomoću njih nemoguća.”
UČENIK je začuđeno upitao: Pa gdje je onda sigurni izvor za spoznaju istine i pravoga puta?
UČITELJ: Na čitavoj zemaljskoj kugli ima samo jedan izvor, nebeskog porijekla, koji je siguran sto posto, a to je Kur’an Kerim, jer on je:
“Elif-lam-ra. Ovo je Knjiga čiji se ajeti pomno nižu i od vremena do vremena objavljuju, od Mudrog i Sveznajućeg.” (Hud; 1)
To je knjiga koja je pozvala ljude da napišu nesto slično ili deset sura (poglavlja) ili jednu suru sličnu njoj, pa su bili poraženi i nemoćni, a obistinile su se Allahove riječi:
”Reci: ”Kad bi se svi ljudi i džinni udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drigima pomagali” (Al-Isra; 88)
To je knjiga koja je spašena od iskrivljivanja, promjena i zaborava. Ona je, još otkako ju je Allah objavio, čuvana u grudima mnogih (učena napamet), čitana jezicima i zapisivana u mushafima. Uče je napamet hiljade i desetine hiljada muslimana, ljudi, žena i djece. Niko ne može da u njoj zamijeni ni jedan ajet niti da promijeni riječ ili slovo:
“Laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od mudroga i hvale dostojnoga.” (Fussilet; 42)
Ova knjiga je jedini izvor za spoznaju Istine, onako kako to Allah želi da je Njegova stvorenja spoznaju i slijede:
“Mi Kur’an pun mudrosti objavljujemo, i na istinit način se on objavljuje” (Al-Isra’; 105),
“Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje” (An-Nisa’; 105),
“Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali večina ljudi neće da vjeruje” (Ar-Ra’d; 1)
Doista se istina, u svojoj najljepšoj slici i najjasnijem značenju, otkriva u u ovoj Božijoj Knjizi, u kojoj je Allah pohranio kazivanja o narodima prije nas, vijesti o onome što će se desiti poslije nas i zakone za nas. Zatim ju je ukrasio draguljima, mudrosti, jezgrovitim govorom, divnim poukama, preciznim porukama, ciljevima Šerijata, svrhom postojanja i jasnim dokazima osvjetlivši time razum, liječivši srca, čisteći duše, uljepšavajući život i upućujući pojedince i društva najboljem putu. U ovoj Knjizi je prikazana čista istina i to je posvjedočio svako čija je duša ostala neukaljana i srce nezaslijepljeno:
“Ali oči nisu slijepe, već srca u grudima” (Al-Hadždž; 46)
Ispravnost ove Knjige posvjedočili su pravedni učenjaci od sljedbenika Knjige kao što je rekao Uzvišeni:
”A oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro znaju da Kur’an objavljuje Gospodar tvoj istinito.” (Al-An’am; 114),
“Oni kojima je dato znanje dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi na put Silnoga i Hvaljenog.” (Saba’; 6)
Njenu autentičnost posvjedočili su i kršćani koje je Allah opisao rekavši:
“Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: ”Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili. Zašto da ne vjerujemo u Allaha i u Istinu koja nam dolazi, kad jedva čekamo da i nas Gospodar naš uvede sa ljudima dobrim.” (Al-Ma’ide 83, 84)
Čak su njenu autentičnost posvjedočili i džinni koji su je slušali pa,
“Vratiše se narodu svome da opominju “O narode naš, ” - govorili su - “mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na pravi put upućuje.” (Al-Ahkaf; 29, 30)
Čak su njenu ispravnost posvjedočili i sami mušrici, unatoč njihovom inadu i nevjerovanju u nju i ono što se objavljuje u njoj - pa su rekli: ”Doista u njemu (Kura’nu) ima ljepote, i u njegovom čitanju. On nije govor ljudi, niti govor džinna. On sve nadmašuje i ne može biti nadmašen.” Ovaj Kur’an je istina, jer je on istiniti Allahov govor. On je istina jer je vječan, trajan, ne propada niti se mijenja. On je istina, jer upućuje na apsolutnu istinu, čist od ograničenosti ljudskog razuma, devijacija koje su rezultat ljudskih strasti. On upućuje na istinu, jer poziva Allahu i pravom putu. On upućuje na istinu jer, poziva trajnim istinama koje rješavaju tajne postojanja i pojašnjava čovjeku njegov početak i kraj. On upućuje na istinu jer, on poziva najčasnijim ciljevima i najboljim putevima. On upućuje na istinu jer, upućuje ka trajnim vrijednostima i temeljnim vrlinama pomoću kojih se stabilizira život, uređuju odnosi i uspostavljaju ispravni kriteriji etike i vladanja. On upućuje na istinu jer govori o pravdi i objašnjava šta je čovjek obavezan prema drugima i šta su njegova prava, bez pretjerivanja i bez zapostavljanja. On ne uskraćuje prava jedinke na račun društva niti zaboravlja društvo radi indivdualnih koristi. Ne čini nepravdu duši na račun tjelesnih prohtjeva niti muči tijelo radi duševnih ukusa, jer i tijelo ima svoje pravo, razum svoje, duša svoje, čovjek svoje, žena svoje, društvo svoje i prije svega Allah ima svoje pravo. Istinu je rekao Allah silni:
“Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu” (Al-Isra’; 9)
Ova Knjiga je posljednja Allahova riječ upućena čovječanstvu i poslije nje nema objave kao što poslije Poslanika, kojem je objavljena, nema drugog vjerovjesnika, zbog toga je Allah u njoj naveo odlike, vrijednosti i tajne koje joj garantuju postojanost i vječnost:
a) Odlikovao ju je jednostavnošću i jasnoćom, zbog toga ju je Allah nazvao “svjetlom i uputom”. Učinio ju je lahkom za pamćenje i onaj ko je uči shvati je i zapamti bez problema, a onaj ko je čita ili sluša razumije tekst vrlo lahko, svako shodno svojim sposobnostima koje mu je Allah podario. Uzvišeni je rekao:
“A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio?” (Al-Qamar; 22)
b) Kao što joj je Allah podario moć uticaja, jer sadrži tajne božanske mu’džiže, ona osvaja razum i srca, zbog toga što su njeni propisi pravedni, kazivanja istinita, njen stil je nenadmašiv, u njenim ajetima su obećanja, prijetnje, radosne vijesti i opomene.
”Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.” (Al-Hašr; 21),
“Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kad se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju” (Az-Zumar; 23).
c) Allah ju je odlikovao sveobuhvatnošću. Naveo je u njoj temeljne principe pravde za jedinku, porodicu, društvo i čovječanstvo, takođe je spomenuo izvore upute za ostvarenje dunjalučke i ahiretske sreće:
“Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju” (An-Nahl; 89)
d) Pored svega spomenutog Allah se obavezao da će je čuvati od propasti, zaborava i iskrivljivanja. Zato je njoj pripremio stvari koje će je čuvati, što ni jednoj prethodnoj knjizi nije učinio. Ona je Allahov dokaz protiv Njegovih robova dok ima dana i noći:
“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (Al-Higr 9)

Preuzeto iz knjige "Ljudi i istina" EN-NASU WEL HAQQ-Dr. Jusuf El-Qaradawi

InsAllah nastavit ce se....