Marijet je šetala po kući, nije se mogla smiriti od svoje brige za mužem i straha da ga ne pogodi zlo. Držala je svoje dijete na prsima, govoreći mu šapatom i nježnošću, a zatim bi je dohvatio očaj, i prikazalo joj se da je osvanulo kao jetim, bez oca, pa se proliše suze iz očiju njenih na lice djeteta, ustade prestrašena i plačljiva, te se pomiješa suza ljubavi sa suzom djetinjstva...

A njen je muž izašao rano ujutru da odbije neprijatelje, muslimane, od Bejtul-Maqdisa, i zašlo je Sunce a on se nije vratio, niti je znala šta je sa njim... Bila je Marijet hrabra djevojka, postojanog srca, nije poznavala strah, niti je srce njeno usljed dogadjaja klimavo postalo, ali dogadjaj Hittina nije ostavio junacima medju Francima srca, niti je ostavio njihovim vitezovima nade u pobjedu, zdrobljene su njihove vojske, potresla su se srca junaka sa pancirom sa svojih mjesta. Pa šta je tek onda sa srcima nježnih ljepotica?

Bio je muž Marijet konjanik iz arene, junak svog naroda, i vidio je sve djevojke Franaka, Njemaca, Engleza, i svakog evropskog naroda, kako pune strane Qudsa, i nije vidio medju njima fascinantniju i ljepšu od Marijet, pa ju je poželio, a i ona njega, te su se uzeli i bili najbolji par. Njihov je život cio bio blagodat, njihova je kuća bila poput dženneta za njih... Ali, njegova ljubav prema njoj ga nije odvratila od njegove ljubavi prema otadžbini, i zadržala od njegovog krstaštva, i podstakla ga je da zauvijek bude poznati konjanik i junak kršćanstva, pa kada bi god čuo zvono, poletio bi ka njemu, i kada bi god pozvao pozivač za borbu, bio je prvi od onih koji se odazivaju...

Otvoriše se vrata, zalupa srce Marijet, a pratiše ga njeni uzdasi, i nije znala da li je to donosilac radosnih vijesti ili vijesti o smrti, okrenula se, kad ono njen muž, ulazi kod nje zdrav, pruža ka njoj svoje ruke a ona se baca medju njih... I govori joj o priči pobjede, kako je odbio Isus neprijatelje, kako ih je potkopao, pa su pobjegli uplašeni, prije nego što je rat i počeo ili smo ušli u bitku. O voljena moja, učvrstio se kralj Mesiha u Bejtu-l-Maqdisu zauvijek, a kada bi ih samo vidjela, o Marijet, ušao im je strah u kosti kada su vidjeli zidine grada, nad kojima se uzdižu junaci kršćanstva i konjanici krsta, pa su uništili svoje šatore i okrenuli ledja, ne želeći ništa osim spasa... Ne bi vjerovala da su ovo oni koji su uradili ono na Hittinu. Pobjegli su poput bježećih ovaca... Kamo sreće da su junaci Maqdisa bili na Hittinu, tada vi oni vidjeli šta je bitka. Doista je svet krst, blagoslovljeno ime kršćanin i Jerusalim je naš zauvijek!

Šetala je sa njim do Velike crkve, da prisustvuje proslavi pobjede, a on joj je usput pričao o osim „nevjerničkim zvjerima“, i opisivao joj strahotu njihove vjere, i osorost njihovim ljudi, kako jedu meso svojih neprijatelja i piju njihovu krv, i predstavljao joj je njihovog kralja Salahuddina kako su im ga opisali vračari i crkveni ljudi. Protresoše joj se ruke od straha i jeze, od ovih strašnih slika, pa je pritisla svoje dijete uza se, prekrstila se i zatražila utočište od svih svetaca, i Isusa i Marije Device, da ne dozvole njemu  put do nje... i da ne vidi njegovo strašno lice...

Završila se proslava i vraćali su se iz crkve, a ona osjeća kako im je dunjaluk dao ključeve nada, i da im je vrijeme presudilo i spustilo svoj sud nad njima, pa je legla na svoju postelju, šapuće svoje nade, sve dok joj ne stigne zamisao kako vidi sve ove gradove da su se vratili Mesihu i njegovim sljedbenicima, i nije ostao u njihovim krajevima nijedan minaret mesdžida, i nije odzvanjao u njihovom vazduhu ezan, i vidjela  je svog muža kako se uspeo na položajima, dok nije postao glavni vojskovodja. Zatvorila je svoje oči na ovim slatkim slikama i uzela ih sa sobom u svojim snovima... zaspala je...ali nije našla osim uznemirujućeg sna, osjetila je kao da se grad trese i pomjera, kao da se njene tvrdjave žestokim potresom tresu, kako pada njihovo kamenje, i ruše se kao što se ruši gnijezdo slabog vrapca jednim udarcem ptice grabljivice. Čula je jadikovanje i plač, kroz koje se probijaju uzvici ljudi, pa je znala da to nije san već java, pa je skočila noseći svog sina, i pogledala je u krevet svog muža i nije ga našla na svom mjestu... Zatim je izašla, pitajući o čemu se radi, pa su je obavijestili da je Salahuddin opkolio grad dok se nije smestio na brdu Zejtun, a zatim je snažno udario na grad, protresao ga žestokim potresom, samo što ga nije iz temelja izvadio, kao što se izvadi drvo iz rastresite zemlje. Gadjao ga je katapultima i balistama , zapaljenim vatrama, a njegova je vojska napala na zidine poput niske poplave, čak poput šejtana dehennemskih, ne spaljuje ih naša vatra niti ih sječe naše gvoždje, kao da se svi divovi i šejtani bore sa njima...

Bila je Marijet uvjerena u snagu odbrane, jer je Quds grad kršćanstva, ostao je u rukama njegovih sljedbenika sto godina, a ne godinu ili dvije, a u Qudsu ima 60 000 najboljih vojnika krsta, vodi ih Balijan, a uredjuje ih Patrirk Veliki. Ali ovo iznenadjenje ju je uplašilo i unijelo sumnju u njeno srce...

Počele su joj sukcesivno stizati vijesti, svaka gora od prethodne, i kada bi god prošla minuta čula bi novu vijet o žestini i oštrini napada, i o lomljenju odbrambenih naprava, dok joj nije došla vijest da su bijele zastave podignute na zidinama, i da je ugovoreno primirje, da izadje ko hoće iz grada u roku od četrdeset dana, a ko hoće da ostane, da ostane pod vlašću Salahuddina, i da mu grad otvori svoja vrata, i da se plati za svakog ko želi otići deset dinara, za ženu pet, a za dijete dva dinara. Marijet je ostavila svoj narod u šoku i izašla da traži svog voljenog muža, šetajući po tminama, kružeći oko zidina, gledajući u otvorena vrata, a pobjedonosne vojske ulaze sa bakljama i dobošima, a ona svojom rukom stisnu dijete i nastavi odvojeno, dok ne stiže do mjesta bitke, kada naidje na vodje krstaša, rasturene, spaljene, izmiješane sa tijelima vojnika, isječenih zglobova, pa se njena duša ispuni strahom i jezom, požele da se vrati, ali se savlada i nastavi da hodi. Tražila je svog muža, i nije mogla da se vrati dok ga ne sretne ili sazna vijest o njemu, a oko nje je bilo puno ljudi i žena koji tragaju kao što ona traga, za rodjakom ili prijateljem, što je odslikavalo golemu nadu, nadu narodne krstaške domovine, na koju se ona navikla, a koja je umrla, pa posta druga, i srela je leš te domovine... vidjela je zemlju kako se vraća narodu koji ne vjeruje u Isusa i njegovu majku... To ju je rastužilo kao što ju je rastužio gubitak njenog muža, te se time udvostručila njena nesreća. Pokušala je da prepozna lica ubijenih, od njenih voljenih i njene porodice, pa nije uspjela i bila je slaba u tome, nije mogla vidjeti ništa od mraka,  i od onoga što ih je pogodilo od deformisanosti i promjene. Prikazao joj se cijeli život, kad on otišao a na njegovo mjesto došao novi život, život straha, bojazni i nesreće, o kojem ne zna ništa, niti zna ona ni neko od njenog naroda kakav će biti njegov kraj u sjenci nove vlasti, pa se sjeti onoga što joj je rekao njen muž o strahobi ovih osvajača, i osjeti kod spomena svog muža kao da joj srce iskoči iz prsa, i poleti za njegovim tragom. Razmišljala je o njemu, koja ga zemlja nosi? Koje ga nebo natkriva? Da li je on ubijen, pa je njegovo lijepo tijelo raskomadano i njegovi zubi rastureni, i... nije mogla da nastavi hod sa ovakvim prizorom, pa je zatvorila svoje oči, na kojima se stvorio sloj od suza, i osjeti kao da joj srce pliva u tuzi prema njemu, pa se je zauzela djetetom, ljubeći ga jako i željno, kao da prosipa u ove poljupce svoju tugu i osjećanja, sve dok dijete nije povrijedila, pa je povikalo i zaplakalo... Pohitala je bježeći od svih ovih scena, i nije mogla da zamisli kako će se sve promijeniti usljed ove brzine. Zamislila je ponekad da je u snu, i da će se probuditi i vidjeti sve kako se vratilo onako kako je bilo, ali stvarnost... kako ju je samo brzo suočila sa ovom zamisli, rastjerujući pred njenim očima...

Najviše ju je plašilo i unosilo bol u srce okretanje ljudi od nje, i uskraćivanje pomoći njoj, jer je ova crna nesreća svakog okupirala samim sobom, pa kao da je dan proživljenja, u kojem svako govori „ja...“...

Nastavila je, vraćajući se, predstavljajući u svom razumu poglavlja ove priče, koja predstavlja noć, koja je počela sa trijumfom i slavom, ljubavlju i zajedničkim susretom voljenih, a zatim se završila gorkim neuspjehom, destruktivnim porazom i dugotrajnim rastankom. Nije razumjela kako može  u trenutku da padne tvrdjava koja je tu stajala sto godina, i kako može jedan čovjek da sruši ono na čijoj gradnji su saradjivali svi Evropljan. Zar je muslimanski vodja ravan na vagi svim kršćanskim kraljevima i vodjama zajendo? Pa kako tek onda kada bi se svi muslimani udružili? Kako onda kada bi ovi ratovi bili u danima hilafeta kada su sva njihova kraljevstva bila jedno kraljevstvo, proteži se od Kine do srca Francuske?

I počela je da pita svakog koga stigne o svom mužu, ali joj niko nije stajao niti odgovarao, a kada bi srela nekog plemenitog od njih, mehkog srca, pa ga upitala, sažalio bi se nad njom, ali njegov odgovor ne bi bio osim „Ne znam“. Pojavio se Mjesec iznuren, tanak, medju otvorima oblaka, pa baci na to mjesto mutnu i tužnu svjetlost i učine da dunjaluk izgleda poput lica bolesnog i umirućeg, pa je vidjela parče ljudskog mesa pomiješanog sa blatom, kroz koje se vidi pozlaćeni štitovi, kroz koje se pojavljuju polomljene strijele i sablje, pa ju je rastužilo razmišljanje o ovim smrdljivim leševima koji su ujutru bili plemeniti junaci koji su koračali obećanom zemljom, bili su tvrdjava krstaša i ograda njihova. Zatim se vratila potrazi za svojim mužem i gledanju u lica, dok nije pored nje prošao starac koji je saosjećao sa njom i volio njenog muža, pa se sažalio, uzeo je za ruku i izvadio sa ovog polja, a nesreća je slomila njenu želju i ostavila je da šeta kao da je u snu, pa je pratila starca i išla sa njim, pitajući ga šapatom, kao da priča sama sa sobom:

„O oče, da li si vidio mog muža?“ Pa nije volio da je obavijesti o onome što mrzi, pa je promijenio temu i okupirao je nečim drugim mimo onoga što ga je pitala, pa reče: „A šta misliš da će uraditi sa nama o oče? Da li će oteti moje dijete da jedu njegovo meso pred mojim očima?“ Reče: „Ko ti je rekao ove laži, doista su muslimani plemenit narod, posjednici časti i velikodušnosti, i doista je njihov kralj Salahuddin najbolji kralj od svih kraljeva zajedno.“ I nastavio je da joj govori o onome što zna od svojstava muslimana, a ona otvorila svoja usta od zapanjenosti, nije mogla da razumije ono što joj govori niti da povjeruje. Pa je on rekao: „I kada bi nas zaklali, i dalje ne bi bili agresori, već bi bili izjednačeni sa nama, jer doista mi kada smo došli u Quds prije sto godina, pobili smo ih u njihovim kućama i ulicama i džamijama, i gdje god smo ih našli, sve dok se nisu počeli bacati sa zidina da bi se spasili od nas, i dok broj onih koje smo ubili nije dostigao 70 000, i nije se naše srce sažalilo, niti je jezik zanegirao...

Osvanulo je jutro, a ona ne prestaje tražiti i tragati, a dijete u njenim rukama doziva: „Baba“, pa je podsjeća na njega, a nije bila zaboravna. Doista je riječ baba najljepša riječ na dunjaluku i otvarač svih jezika i njihova majka. To je prva ljudska riječ koja poteče na jeziku djeteta, to je riječ čovječnosti, razlikuju se jezici, a ujedinjuju se u njoj. To je i riječ čistoće, jer njome govori dijete prije nego što zna šta je zlo i spozna šta je spletka. To je sladja riječ od „voljeni“, jer je od ljubavi ono što je pohvalno i pokudjeno, a što se tiče očinstva, pa ono je svo hajr, i ljubav je veza koju čini čovjek, a očinstvo je Allah napravio.

Ali Marijet nije mogla vidjeti u ovom jutru osim vatre koja prži njeno tijelo, i sječiva kako ga sječe, pa joj se muka povećala, pa je pohitala svojim komšinicama, sastale su se i gledale šta se dešava sa uzvikom, Quds se trese od jednog uzvika, oko kojeg su se okupili krugovi muslimana i kršćana, koji doziva: Allahu ekber, a ovi jecaju i plaču. One pogledaše, kad jedan od osvajačkih vojnika, uzdigao se na Qubbetu-s-sahra, pa spustio zlatni krst, onaj koji je tu bio blizu sto godina, i za kojeg su mislili da će ostati do Sudnjega dana... Došle su im vijesti o onome što rade muslimani u gradu, pa su počeli da se čude i nisu mogli da povjeruju, da muslimani nisu nikog uznemirili, i nisu otjeli imetak, i da ko je želio da ode platio bi ono što su se dogovorili i ponio bi šta hoće i otišao. I da kršćani prodaju ono što žele od svojih ukrasa na pijacama, a muslimani ih kupuju po njihovim cijenama, i da mogu da odlaze i dolaze sigurni i mirni, i nisu vidjeli osim hajra, čovječnosti i nježnosti. I da su muslimani narod koji ima civilizaciju, nisu zvjeri niti ljudožderi. I rečeno im je o onome što su uradili u haremu, makli su iz njega sve ono što su uveli kršćani i vratili ga u prvobitno stanje, i došli su sa minberom kojeg je napravio Nuruddin, šehid, da se na njemu stoji u tom džamiji, pa su ga postavili u haremu, i sa njega je držao hutbu njihov hatib na dan Isra’a...

I dodje im svjedok koji im opisuje ono što je vidio i čuo u mesdžidu, pa reče: „Ušao sam, i niko mi nije zabranio, niti me je pitao ko sam, pa sam se pomiješao sa muslimanima, a oni svi sjede na zemlju, ne razlikuju se njihova mjesta, niti se njihov vodja izdvaja od bilo kog od njih. Njihovi dijelovi tijela su skrušeni, a njihovi pokreti smireni, sebe su potčinili Allahu, pa sam im se čudio, kako su džinni u bitkama, šejtani na danu borbe, kako su se promijenili tamo poput skrušenih monaha. I vidio sam hatiba kako se uspeo na minber, pa je održao hutbu, koja da je bačena na pustinjski pijesak, pomjerio bi se i postali bi od njega konjanici i išli bi dok ne bi osvojili Zemlju, a da su ga čule gluhe stijene, procvjetao bi u njima život i pokrenula duša, i ove ljude neće pobijediti niko dok su muslimani, makar se nad njima sakupile sve zemlje svijeta, jer je snaga imana jača u njihovim dušama od svake snage. Njih ne plaši ništa, jer se ljudi plaše smrti i bježe od nje, a ovi ljudi vole smrt i žele da umru. Nikako ne može naš narod vidi vlasnik ovih gradova ikada, kažem vam, jer znam ovaj narod i govorio sam njihovim jezikom i obraćao im se, i znam njihovu vjeru i prirodu. Nikakve nade nema za nas u ovim gradovima , spustili su krst danas, pošto je tu bio sto godina, i neće se vratiti, neće se uzdizadi nad ovim kubetom osim muhammedanskih parola, a ne kršćanstva ili judaizma. Doista svaka tačka u ovim gradovima se okreće kada se desio veliki dogadjaj kod Hittina, i svako dijete medju njima će postati Salahuddin, i naš narod neće proliti krv iz njihovih vena, i neće ih ubijati nemoćne.

Pogledala je Marijet, kad ono njen narod dijelom izabrao ostanak u sjeni zastave islama jer su vidjeli u njenim sjenama pravdu, sigurnost i uputu, uz civilizaciju i napredak i bogatstvo, a drugi dio je odbio sve osim da putuje, pa je ona izabrala da bude sa ovom skupinom ne bivajući prisiljena od strane muslimana. Razbilo je Sunce istine tmine iluzija i raširenu laž koju je čula o njima u pričama, ali nije mogla da ostane sama u gradu koji je cijeli podsjeća na njenog muža, njenu ljubav i sreću koju je izgubila...

Išla je karavana i osvrnula se Marijet, ostao je ovaj voljeni grad u njenom srcu, svet kod nje, grad u kojem je rodjena i nije znala drugi grad mimo njega, pa je pogledala u mjesto zlatnog krsta koji je sijao poput Sunca ka njenom srcu, pa ga nije zatekla. Osjeti da je ostavila svoje srce u ovom gradu koji je pripadao njenom narodu, pa je postao njenog neprijatelja, u kojem je ostao njen muž, ne znajući u stomaku koje ptice ili čeljustima koje zvjeri je postao njegov kabur... u njemu su ostale uspomene njenog djetinjstva i ostaci njene sreće i ljubavi, ali se ipak radovala izlasku iz njega, dok više nije vidjela ono što je svakog dana podsjeća na njen gubitak, i pridružila se gradovima njenog naroda i milleta. Išla je, ploveći u mislima, zamislila bi svog muža kako hodi sa njom i trijumfalnoj koloni pod zastavom krsta, pa je zaplakala i njeno se naricanje pomiješa sa naricanjem drugim žena oko nje, plaču za onima koje su ostavile od zarobljenika i ubijenih. Vojnici ih tada zaustaviše, pa zašutiše od staha, te stadošei i bijahu ubjedjene da će propasti, pa ih vratiše, kad u dolini grupa muslimana medju kojima je starac na svom konju, i nisu se plašile Marijet i njeno društvo osim njihovog govora „Ovo je Sultan.“ Ovo je Sultan, ovo je „strašni“ Salahuddin, „ljudožder“, „koji pije krv“. Počela je da pažljivo da gleda ka njemu, ali nije vidjela tragove zvjeri grabljivca, niti je vidjela očnjake niti kandže, i nije vidjela osim dostojanstva, svjetlosti i veličanstva. Pa kada stadoše kod njega, on reče: „Šta želite?“ „Naši su ljudi zarobljeni, naši muževi...“, reče jedna žena... Pa povikaše i zaplakaše, a zaplaka i Sultan iz milosti prema njima, te naredi da se oslobode zarobljenici koje su tražile, i dade im jahalice, hranu i novac... Kada je Marijet vidjela svog muža živog i zdravog, zaboravila je tugu i poraz i bacila se njemu u naručje, ne bojeći se da će je vidjeti ljudi, jer je plemenitost Sultana učinela da se svako pozabavi svojom srećom. Zatim je hodila putem sa ovim emigrantima koji nisu išli samo putem, jer su ga prepunili tako da nije mogao vidjeti prvi posljednjeg, pa kao da je put rijeka puna vode od izvora do ušća, rijeka tuge i radosti, poraza u bici i trijumfa zbog susreta sa voljenima, mržnje prema pobjednicima i zahvalnosti prema njima zbog dobročinstva. Osjetila je Marijet u svom srcu priznanje veličine ovog čovjeka dobročinitelja, i vidjela je kako se humanizam, istina i plemenitost ogledaju u njemu, a nije to vidjela ni u kom od ljudi iz njenog naroda. Skoro da ga zavoli, ali u njenom srcu je upozorava njena vjera i ono što je znala o islamu, pa bi zastala i pokušala da se sjeti jednog zla ovog čovjeka i njegovog naroda, što će povratiti njenu mržnju prema njima, ali nije ga našla... Počela je da uporedjuje izmedju njega i Patrirka „Velikog“, koji je izašao sa karavanom pošto je opljačkao bogomolje i njihove riznice, i crkve, pa je ponio sve što je u njima i nije dao od ovog imetka ništa nikome, niti se mogla naći slabašna žena da hodi porednjega, niti stari čovjek, pa se je sjetila onoga što je čula kako ga je Sultan pustio da izadje sa ovim imetkom, s tim da mu je postavio uslov da izadju sa svojim imecima a ne sa imecima crkvi, i sjetila se je šta je radio njen narod od kršenja ugovora i pronevjere emaneta, pa je poželjela da je muslimanka, ali ovu želju nije javno izgovorila, već ju je prigušila u svojoj duši.

Plovila je ova ljudska rijeka noseći najzapanjujuće prirode ljudi i najčudnije kontradiktornosti, pa u njoj ima majčinske milosti i njihovog davanja prednosti nad samima sobom, ali ima i sebičnosti bogataša i njihove osorosti, u njoj je i strpljenje i očaj, iskrenost i prevara, a u njoj je i Patrirk „Veliki“ koji je mislio da je Mesihov zastupnik na Zemlji da pomaže siromašne i bude asketa na dunjaluku, a zatim sam jede Allahov imetak i okreće se od siromaha i potrebnih.

Išla je ova karavana napuštenim putevima i tragovima zvjeri, i nije voljela da bude u islamskim gradovima, a destinacija joj je bila Tripoli. Pošto stiže uz veliki trud i uništavajuću muku, ostavljajući na putu žrtve gladi i umora koji su umrli iako su u karavani bili bogataši puni zlata, iako je u njoj bio Patrirk koji nosi stotinu hiljada dinara od Allahovog imetka...

... Pošto stigoše, vodja grada zaključa zidine karavani pred licem i odbi ih, a zatim posla svoje ljude koji pokradoše ono što beše kod nje, te im se suprotstaviše junaci i vitezovi kravane da ih odvrate, boriše se sa njima i pobiše ih, a medju ubijenima je bio i Marijetin muž.

Oni koji preživješe izgubiše se u divljini kao što se u dubinama mora gubi brod, a većina ih se vrati u svijet sigurnosti, čovječnosti, plemenitosti, u svijet muslimana... Marijet je bila sa izgubljenima, hodala je sa njima a osjecaj joj zamro i osjetila oslabila i nije mogla ni o čemu da razmišlja ni o čemu. Nastanila bi se gdje bi i oni, putovala bi gdje bi i oni putovali, a jela bi ako bi je nahranili, šutjela ako bi je ostavili... kao da se sa njenim razumom pomiješalo, ili kao da ga je dodornulo ludilo. Kad su stigli to zidina Antakije, njeni stanovnici su ih izbacili i odbacili.

Potom su se vratili u gradove islama, a bili su ubjedjeni da na Zemlji nema plemenitijeg, niti boljeg naroda od ovog, kojeg je podučio Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, šta je to ljudskost...

Što se Marijet tiče, ostala je na svom mjestu odsutna, kao da ne vidi i stvari ne poima, te ka njoj pridje momak iz Antakije, iz njenog naroda, uze joj ruku i utješi je, pa ga je pratila i putovala sa njim, sve dok je ne prihvati njegovo mjesto na obali mora, te pade od umora i iscrpljenosti u san...

Probudi je buka oko nje, te se osvijesti i ču glas čovjeka kako govori svome drugu: „Nećemo te pustiti da ona bude samo za tebe, ona je doista najljepša žena koju smo našli.“ Pa mu reče prvi: „Ali ona je moj ulov... ja sam je ulovio.“ Pa je razumjela kako je razilaženje oko nje, oko njene časti i čestitosti, te joj se povrati razum i sjeti se svega što je bilo i shvati da je izgubila svog muža i zaštitnika i rasrdi se zbog svoje nemoći. Reče im: „Teško vama, zar je ovo vaša čovječnost i ljudskost??? Zar je ovo vaša vjera, o Evropljani???“

Nasmijaše se i prasnuše u grohotan smijeh, pa se ona još više rasrdi i povika im: „Kojim jezikom da vam se obratim??? Jezikom vjere, a vidim vas ateiste, nevjernike? Jezikom ljudskosti, a vi ste samo zvjeri u koži sinova Ademovih? Jezikom čovječnosti, a nju ste izgubili i njene granice zaboravili? Teško vama, ne stidite se da ovi muslimani budu sažaljiviji prema vašim ženama od vas i veći čuvari vaše časti od vas, i da budu plemenitiji i dosljedniji oporuka Gospoda Isusa? Ne Vallahi, niste ni Mesihovi, ni Muhammedovi, vi ste Šejtanovi! Oni su ti koji su spojili Mesiha i Muhammeda, oni su posjednici vrlina i nosioci časti i slave,(oni su) srž ljudskosti! Vi ih nećete pobijediti! Nećete uzeti vašu svetu zemlju iz njihovih ruku nikada! Nikako! Oni su joj preči, jer su od vas bolje dosljedniji principa Mesiha... Oni su bulje u ljudskosti od vas i doista njima pripada budućnost, njima pripada slava i trijumf! A vama pripada prokletstvo! Vama pripada propast i poniženje!“

Od njih je dobila samo utopljenost u smijeh, te se okrenu oko sebe i ne nadje pomagača. Gdje je pomagač na putu istine, branitelj časti u zemlji u kojoj nema muslimana? Vidjela ih je kako su joj prišli, zacvrenelih očiju, te je obuze ludilo i baci svoje dijete u jamu, a potom i sebe...

More je bilo mirno, te iz vode izadjoše dva mehurića, u kojima je crveno prokletstvo koje je izašlo iz njenog zapaljenog srca na ove uljeze Palstine. I vrati se more svojoj mirnoći kao što je i bilo...

Spustiše se zavjese na priču koja se uvijek ponavlja od naše strane, i od strane ovih zapadnjaka: priča plemenitosti kojoj ni more nije ravno u njenoj veličanstvenosti, i (priča) zlobe čiju prljavštinu ne ispira more, i od čije se sramote ne može očistiti Zemlja...