"I ne gubite hrabrost i ne zalostite se, vi cete pobijediti ako budete pravi vjernici." (Ali Imran, 139.)

Ajet je objavljen Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. od Allaha Svemoguceg koji je iznad sedam Nebesa, uskoro nakon sto su muslimani pretrpjeli poraz u bitci na Uhudu obeshrabreni i utuceni. Objavljen je kao ohrabrenje vjernicima, nakon sto im je pobjeda bila na dohvat ruke, pa zatim od njih oteta i u poraz preokrenuta. I zasto se ashabi r.a. nisu trebali osjecati devastirani u ovom porazu? 70 od najboljih ljudi na ovom svijetu je bilo ubijeno i jos bezbroj njih je bilo ranjeno. Cak je i sam Poslanik s.a.v.s. bio ozbiljno ranjen, krv je tekla niz njegovo lice pa dok je natapao krv sa svojih plemenitih obraza, rece: "Velik je Allahov Gnjev nad ljudima koji su krvlju zamazali lice Njegova Poslanika."

Ovaj poraz je bilo samo trenutacno nazadovanje kako bi vjernici mogli reflektirati nad razlozima poraza sto je objasnjeno u narednim ajetima sure Ali-Imran. Greske i grijesi nekoliko vjernika uskratili su pobjedu cijeloj vojsci.

Kada je Omer Al-Khattab r.a. poslao vojsku Saada bin Abi Waqqasa r.a. u bitku na Qadisijji, savjetovao mu je: "Boj se svojih grijeha vise nego sto se bojis svog neprijatelja sa bojnog polja, jer su tvoji grijesi po tebe opasniji nego neprijatelj sa bojnog polja. Mi muslimani smo bolji od nasih neprijatelja samo iz razloga sto su njihovi grijesi brojniji od nasih, i ni iz jednog drugog razloga. Ako nasi grijesi budu jednaki grijesima naseg neprijatelja, onda ce nas oni poraziti, jer ih ima vise i bolje su opremljeni."

I tako je Saad r.a. nastavio da se bori protiv perzijanaca, i drzeci se savjeta svog vodje, zarobio je alkoholicara Abu Mahjana Ath-Thaqqafia da njegovo prisustvo u vojsci ne bi bila prepreka pobjedi.
Sve dok Abu Mahjan nije zalostan i uplakan u svojim lancima sastavio stihove koji su potaknuli Saadovu r.a. suprugu da ga privremeno pusti kako bi on mogao da ucestvuje u bitci sa svojom bracom. Abu Mahjan je tako otisao jasuci Saadovog r.a. konja (posto je Saad r.a. zbog vrucice bio privezan za krevet) i izveo neuporediva herojska djela prije nego bi se navecer vracao u svoju celiju i sam sebi stavljao lance nazad. Ovo se nastavljalo naredna tri dana dok Saad r.a. nije saznao za herojstva Abu Mahjana. Oslobadjao ga je lanaca tijecima: " Tako mi Allaha, nikada te vise necu zatvoritit radi pijenja alkohola", , na sta mu je Abu Mahjan odgovorio: "Tako mi Allaha, nikada vise necu dotaknuti alkohol!"

Vojska se izborila za pobjedu a Saad r.a. je za novog vladara Perzije odredio asketskog ashaba Salmana Al-Farsia r.a. koji je zivio od oskudne plate od jednog dirhema na dan.

Pobjeda i poraz, dobitci i gubitci, usponi i padovi ne odredjuju novac, oprema niti brojnost vjestina. Tacnije, odredjuju se ravnotezom izmedju pokornosti i nepokornosti Uzvisenom Allahu s.w.t. Sto se vise pokoravamo Allahu, i pojedinacno i kolektivno to vise ubrzavamo dolazak Njegove Pobjede, sto smo vise nepokorni Allahu s.w.t. to vise odlazemo dolazak Njegove Pobjede. Jedan grijeh, jednog muslimana, moze da odlozi Pobjedu za sve. Vrlo je jednostavno kriviti Busha I Blaira, Zapad i kufr, ili jednostavno "njih" za sve nase brige i nesrece. Ali nije jednostavno pogledati u ogledalo i upreti prstom na samog sebe. Pogledajte nas i nase pateticno stanje. Zapostavili smo namaz, ili ga odlazemo ili samo kroz njega preletimo. Suvise smo skrti da bi davali zekat. Radije idemo na odmore nego na obavezni Hadzdz. Konzumiramo i nabavljamo drogu (muslimani su danas najveci nabavljaci droge u svijetu), ulazimo u vanbracne odnose, krademo i varamo. Jedemo haram, zaradjujemo haram, prodajemo haram. Udaramo svoje zene, prisiljavamo svoje kcerke na udaju, a zatim koristimo Islam da bismo svoje postupke opravdali. Brzi smo kada treba utrositi na modu i luksuz ali smo spori kada treba utrositi u milostinju. Propustamo da se oglasimo i jednom rijecju a kamoli da prstom maknemo dok gledamo kako nam bracu muslimane zatvaraju, terorisu na smrt osudjuju, zbog straha da ne bi bili sa njima povezani. Svoj zivot protratimo gledajuci tv i igrajuci igrica, da bi se onda zalili kako se nema dovoljno vremena da se postane bolji musliman. Suvise smo ovisni o muzici da bismo slusali i pamtili Kur'an. Previse smo zauzeti igrama i zabavljanjem da bismo ispunili odgovornosti kao Allahovi namjesnici na ovom svijetu. I nakon svega ovoga (i vise od toga) imamo drskosti da se cudimo zasto to Allahova Pobjeda jos uvijek ne stize. Sa nasim jadnim stanjem trebali bi vise ocekivati Allahovu Srdzbu i Kaznu nego Njegovu Pobjedu.
Svaki grijeh koji pocinimo odlaze dolazak Allahove Pobjede. Svaki namaz koji odlozimo, produzava pritvor zavorenika Guantanamo Baya. Svaku drogu koju uzmemo dozvoljava da se uzme jos jedan Kur'an i pusti niz wc solju. Svaki sat koji izgubimo gledajuci tv dozvoljava jos jedno kidnapovanje i urucivanje brace i sestara muslimana u ruke sebicnih zvijeri. Svaki put kada pogledamo u nesto zabranjeno mi postavimo prepreku na putu Allahovoj Pobjedi. Grijeh nije "privatna stvar izmedju mene i Allaha" vec jedan grijeh moze da napravi razliku izmedju pobjede i poraza. Svaki grijeh koji pocinimo je jos jedan razlog zasto nam Allah ne bi trebao podariti olaksanje, sigurnost i pobjedu.
Allah nam je dao obecanje u na pocetku pomenutom ajetu:
"I ne gubite hrabrost i ne zalostite se; vi cete pobijediti ako budete pravi vjernici." (Ali-Imran, 139.)

Obecao nam je olaksanje, podrsku i pobjedu pod uslovom da budemo pravi vjernici. Ako danas trpimo poraze, onda to ne znaci da je Allahovo obecanje lazno, ne, umjesto toga, pitanje koje sami sebi moramo postaviti jeste : Da li smo pravi vjernici?

Od britanskog politickog zatvorenika Babara Ahmada MX 5383

Courtesy of Cage Prisoners.com

Kalamullah.com