UČENIK: Kako je divno i lijepo to što ste rekli profesore, ali u mojoj duši ima stvar koja me još uvijek muči. Zar Allah nije čovjeka počastio razumom? Pa zašto mu nije ostavio mogućnost da on traži istinu i da se sam prema njoj uputi?

UČITELJ: (Kao da se malo razljutio radi ovog pitanja) Ponovo si se vratio svome starom pitanju, samo drugim riječima. Naprotiv, Uzvišeni je počastio čovjeka razumom i naredio mu je da posmatra i razmišlja o sebi, nebesima, Zemlji i onome što ga okružuje: “A i u vama samim, zašto ne razmislite” (Ad-Darijat; 21), “I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa, Zemlje i o svemu onome što je On stvorio“ (Al-A’raf; 185), “A zašto ne razmisle sami o sebi, Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih - sa ciljem i do roka određenog“ (Ar-Rum, 8), “Reci: “Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite...“ (Saba; 46). I On mnoge ajete završava ovakvim pozivima:

UČENIK: Ja vjerujem u to što vi kažete, ali da bi mi se srce smirilo, želim da vas pitam još jedno pitanje kako bi sve bilo još jasnije. Ako smo mi stvorenja koja se nalaze na Zemlji, zašto onda tražimo istinu sa neba? Zar to nije dodatno opterećenje za nas? I zašto mi ne bismo odredili kriterije pravde tj. istine?
UČITELJ: Nije čudno niti je neobično, da tražiš spoznaju istine od Allaha. Naprotiv to je logično i prirodno. Ako za istinu kažemo da je to spoznaja suštine stvari, tajni postojanja i svrhe života, onda je logično da je tražimo od Stvoritelja svih stvari koji njima upravlja i koji im je udahnuo život. Ako za istinu kažemo da je to pravedni zakon koji sudi među ljudima i određuje njihova prava i obaveze, svakoj osobi, porodici i grupi daje ono što zaslužuje ali i traži od nje ono što je njena obaveza, onda izvor ove i ovakve istine ne može biti niko drugi do Gospodar ljudi koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje. On zna šta je potrebno Njegovim robovima jer oni su kod Njega svi jednaki, On je njihov Gospodar, a oni su Njegovi robovi i On nije pristrasan prema nekoj osobi, niti familiji, staležu, narodu, naciji, stanovnicima nekog mjesta, niti vremena.
Ako pod istinom podrazumijevamo moralne principe koji obuzdavaju nagone, regulišu ponašanje, uzdižu dušu i odgajaju ćud, a samo moralna jedinka i zajednica mogu napredovati, onda se i ova istina traži od Stvoritelja duša i ćudi koji zna šta ih čisti, a šta na stranputicu vodi.
“A Allah umije razlikovati pokvarenjaka od dobročinitelja” (Al-Baqara; 220),
“A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu obaviješten” (Al-Mulk; 14).
Najbolji poznavalac nekog uređaja je onaj ko ga je napravio i uredio, a Uzvišeni Allah je čovjekov Stvoritelj, pa zašto moralne principe tražiti od nekog drugog mimo Allaha, Gospodara ljudi.
“Gospodar nebesa, Gospodar Zemlje, Gospodar svih svjetova” (Al-Gatiya; 36).

Tema ove knjige je istina, njen glavni izvor je Kur’an, a pisana je u formi dijaloga. Ovo je kur’ansko proučavanje pojma HAKK (istina); izučavanje značenja koje ova riječ ima u moćnoj Knjizi, te kako je Allah dž.š. u ljudsku prirodu usadio ljubav prema istini, traganje za njom i njeno slijeđenje. Ova knjiga također ukazuje na jedino sredstvo koje objašnjava istinu i upućuje na nju, a to je Božja objava. Knjiga pojašnjava vezu između Božje objave i ljudskog razuma; koje su to oblasti koje je objava prepustila razumu da u njima radi i djeluje. Ukazuje na jedini trajni nebeski izvor kojeg ljudi imaju da pomoću njega spoznaju istinu i slijede je, a to je Kur’an kojeg je Allah učinio jasnim, uticajnim, sveobuhvatnim, trajnim i pojašnjenjem za svaku stvar, kojeg su muslimani zapostavili i onda su zalutali i zaostali.

Pisana je u formi dijaloga između učitelja, odgajatelja i učenika.To je djelo koje, kao i sva ostala djela dr.Jusufa El-Qaradawija, nudi obilje činjenica od ogromne važnosti za prihvatanje puta ka Istini. Ljudi o istini raspravljaju od kako je prva ljudska stopa kročila na zemno tlo. Nije davno bilo kada su sinovi Ademovi (Habil i Kabil) došli u tragični spor o pitanju šta je istina, šta je ispravno, šta je dobro, kako se odnositi prema Istini, slijediti njen put ili s njega skrenuti, boriti se da se njeni principi realizuju u stvarnosti ili se boriti protiv njih. Kako drukčije razumjeti težnju Habilovu da ustraje na Zakonu Istine, i strast Kabilovu koja ga vuče ka kršenju principa tog istog Zakona, Habilovu odanost Istini i Kabilovu privrženost strasti – nego kao činjenicu da će se taj sukob među ljudima, koji će u najviše slučajeva završavati kao i njihov – tragično, trajati kroz vijekove.

Prenosi se da je Šekik el-Belhi rekao Hatimu: „Proveo si sa mnom dugo vremena, pa štasi naučio?“ Hatim mu je odgovorio: „Naučio sam osam stvari: